Otoci.net

Uto23102018

Zadnje dodano:22.10.18

Back Nalazite se ovdje: Početna Događaji Hir 3: Avantura života

Hir 3: Avantura života

U srpnju 2016. prvi put sam isplovila na jedra - "Hir 3" upravo je bio obnovljen i nakon petnaestak godina ponovo zaplovio, a jedna od prvih luka u njegovom novom životu bio je upravo Mali Lošinj. Napravili smo đir oko otoka, uglavnom bez vjetra - no kad je konačno zapuhao maestral i napunio jedra, kad sam osjetila glasnu tišinu jedrenja u dobrom društvu, to je bilo to - zaljubila sam se.

Od samog početka našeg poznanstva Saša je spominjao put oko svijeta, no to je nekako bilo u neizvjesnoj budućnosti i pretpostavljalo neke iskusne jedriličare koji su spremni na teška mora. Međutim, do kraja 2016. na "Hiru" sam odjedrila prvih tristotinjak milja. Saša je 2016. objavio poziv svima koji žele sudjelovati u ekspediciji "HIR 3 preko 3 oceana" da se prijave za neku od etapa i da tijekom 2017. dođu jedriti na "Hir 3" kako bi se upoznali i uvjerili da mogu živjeti na "Hiru". I doista - gotovo stotinu ljudi prijavilo se, ispunilo upitnik i odabralo neku od etapa. Kad sam shvatila da neki od prijavljenih jedriličara nisu mnogo iskusniji od mene, počela sam razmišljati o tome da se možda prijavim za mediteransku etapu, do Gibraltara ili možda do Kanarskih otoka, strepeći od Atlantika i oceanskih valova. Pred Božić 2016., u zadnji tren, prijavila sam se za sudjelovanje na etapi Mali Lošinj - Kanarski otoci. Vrlo ozbiljno sam shvatila poziv da "treniramo" jedrenje na "Hiru", pa sam tijekom 2017. skupila još oko 2000 milja, jedreći od travnja do studenog. Jedrilo se po čitavom Jadranu, od malih regata do Barcolane, od Istre do Lastova, Palagruže i Jabuke. Tijekom svih jedrenja na Jadranu pratila me sreća - niti jednom nismo imali neveru, olujni vjetar ili jako teško more. Počela sam se šaliti da me treba voditi na put, ako ni zbog čeg drugog, onda zbog toga što donosim lijepo vrijeme.
2017. je prošla brzo i tijekom ljeta izmijenilo se više potencijalnih članova posade - kako su ljudi obično jači na riječima nego na djelu, tako je i naša posada spala na 15-ak ozbiljnih kandidata. Što sam više jedrila, to su mi se više otvarali apetiti, pa smo ostavili otvorenu mogućnost da, ukoliko budem dobro podnosila ocean, možda mogu produžiti do Zelenortskih otoka ili čak do Cape Towna. Ipak, obzirom na nedostatak ozbiljnog jedriličarskog iskustva, nisam se usudila obavezati na cijelu rutu i ostala je otvorena mogućnost da uleti netko iskusniji...

Od studenog do lipnja trajale su ozbiljne pripreme - tijekom zime nabavljali smo opremu za offshore-jedrenje, sigurnosnu opremu, rezervne dijelove za brod i sl. Marina Lošinj ponudila je pomoć tijekom priprema broda, te je od ožujka "Hir 3" boravio u lošinjskom škveru - tu je Saša temeljito pripremao brod za oceansku plovidbu, svaki dan od 8 do 18, sedam dana u tjednu. Očišćen je i nanovo obojan trup broda, nanovo provučeni neki konopi, pregledani i zabrtvljeni svi otvori na palubi, instalirani su novi navigacijski uređaji i antena za satelitsku komunikaciju, postavljena je zaštitna mreža, splav za spašavanje i drugi sigurnosni elementi. "Hir 3" je dobio nova jedra, dakronsku genovu i posebno ojačano glavno jedro za jedrenje na oceanu. U lošinjskom škveru "Hir 3" zablistao je u punom sjaju.

Od Lošinja do Gibraltara

Na prvu etapu krenula je peteročlana posada: Saša Fegić kao skiper, Andrej Prpić iz Poreča, Ante Bučević iz Zagreba, Branislav Bojić iz Kragujevca i ja. Iz Marine Lošinj ispratili su nas obitelj, prijatelji i brojni Lošinjani koji nas barkama i jedrilicama pratili sve do Anuncijate. Nebrojeno puta sam stajala kraj tog svjetionika i gledala more i brodove u daljini, zamišljala kako su nekad žene ispraćale pomorce upravo s tog mjesta. Nikad nisam ni pomislila da ću jednog dana ja biti na brodu i da će mene netko ispraćati - pa kad su nam mahnuli s Anuncijate, moram priznati da me stegnulo u grlu i da sam zasuzila, a nisam plakala prije. To je to, krenuli smo. Sljedeća luka: Bari.

Početak je bio kvrgav - jugozapadnjak nas je dva dana tukao u lice, pa smo orcali i valjali se poprilično, zbog čega je nekim članovima posade bilo malo mučno, a nikome nije bilo do jela. Andrej, koji po cijeli dan samo smišlja što će kuhati, pripremio je par laganih jela, carbonaru i paštu s češnjakom i rajčicama. Gledala sam njegove akrobacije u kuhinji, dok valovi valjaju brod, i razmišljala kako nema šanse da išta skuham po takvim valovima. Kod Palagruže smo se oprostili s hrvatskom obalom i skrenuli oštro prema Italiji, preplovivši trgovačku rutu po danu. Konačno se i more malo smirilo, pa smo se nasred Jadrana i okupali. Nakon toga atmosfera je odmah bila bolja, a i mučnine su uglavnom prestale.

U Bari uplovljavamo noću. Šalimo se da idemo stopama Jože Horvata, koji je rijetko uspijevao uploviti za dnevnog svjetla. I mi lutamo po golemoj luci dok nismo našli marinu i mol za pristajanje. U Bariju smo se zadržali tek jedan dan - da iskrcamo Andreja, kupimo nešto svježeg voća i povrća i pojedemo pravu talijansku pizzu. Sljedeća luka: Cagliari. Jedrilica do nas upravo je stigla s Otranta - gotovo sedam dana su se borili s prolaskom, kontra vjetra i struje. Nama je vjetar savršeno povoljan, pa odmah idemo dalje, uz talijansku obalu. Blještava svjetla u nizu i gradovi koji se stapaju prate nas skoro do Otranta. Prvi veliki izazov prolazi bez ikakvih poteškoća. Sunčan je dan, vjerar je sjevernih smjerova, struja nam također ide u prilog i mi prolazimo kroz Otrantska vrata ležerno. Nazdravljamo, a Ante pravi palačinke da proslavimo.

Do sljedeće luke put nas vodi uz talijansku obalu i Siciliju, kroz zloglasni Messinski tjesnac, u grčkoj mitologiji poznat kao Scila i Haribda. Uhvatili smo ritam u izmjenama na gvardijama, prate nas lijepo vrijeme i povoljan vjetar, pa brzo stižemo pred Messinu - pomalo strepim znajući da struje mogu biti iznimno jake i opasne, ta nije uzalud taj tjesnac na zlu glasu, međutim jedina prijetnja za "Hir 3" bio je trajekt koji neviđenom brzinom prelazi kanal i koji nam je prišao s krme, tako da smo ga morali eskivirati. Poluoblačan je dan s malo vjetra, pa motoriramo, ali prolazimo Mesinski tjesnac sigurno i bez poteškoća, sa šalicom kave u ruci. Čini se da su Scila i Haribda malo dulje spavale tog jutra, na našu sreću, pa uplovljavamo u Tirensko more. Opet nazdravljamo i pohamo stari kruh, da proslavimo.
Prolazimo kraj Eolskih otoka - Eol je zaspao dubokim snom, oko nas je potpuna bonaca. Zaustavljamo se pred čarobnim prizorom - more je prekrasno plavetno, ispred nas je vulkan Stromboli s kapom od oblaka, pa se kupamo na dubini preko 3000 m. Da idila baš ne bi bila savršena, motor nam neće upaliti - kvar se, naravno, događa pred sumrak, sa strujom koja nas nosi prema obali. Saša zaroni glavu u motor i nakon nekog vremena prespoji neke žice, zamijeni relej i motor zavergla. Koje olakšanje! Na putu do Cagliarija dosta orcamo - najava je jakog sjevernog vjetra, pa nastojimo dobiti na geografskoj širini prije nego okrene na jaki mistral. Noću prolazimo između brojnih nevera - nad Eolskim otocima munje i gromovi, iza krme "Hir 3" na sve strane lampa, ali nad nama je zvjezdano nebo i mi jurimo u noć. Povremeno neki val zaluta iz krivog smjera i prelije kokpit - noćna gvardija prolazi vatreno krštenje i šali se da je na "Volvo Ocean Race", a ja se pitam kako li će tek biti kad izađemo na ocean...

U Cagliari uplovljavamo pred zoru, dok cijeli grad još spava. Tu nas dočekuje Zdenko, domaći čovjek koji vodi Marinu Karalis, pa nas vezuje na mol za luksuzne motorne jahte. Na stranu što mi imamo samo 10 m, kad na mol izbacimo sve mokre jastuke, posteljinu, rasprostremo sva odijela i čizme da se osuše, više smo nalik ciganskoj čergi nego luksuznoj brodici. Ipak, simpatični smo "susjedima", jer dijelimo butelje bijelog vina koje ne možemo ohladiti, a koje nam zauzimaju mnogo mjesta u brodu. Riječanka Tihana sa susjednog motornjaka opere nam veš u perilici, a Gianluca s brodice preko puta pripremi nam roštilj za oproštaj. Dočekamo Ivanu, pa rano ujutro isplovljavamo opet u punom sastavu. Sljedeća luka: Ceuta.

Vjetar je južnih smjerova i nosi nas prema španjolskoj obali. Kako god pokušamo presjeći Mediteran, vjetar nam ne da. Da smanji stres zbog vjetra, more nam pokloni tunu. Vučemo varalicu još od Jadrana, nekoliko puta smo imali "akciju" izvlačenja tune, da bi na kraju obično bio komad najlona ili vreća za smeće. No ovaj put izvukli smo neveliku, ali debelu tunu od koje je ostalo čistih 12 kg fileta. Prepustimo se vjetru i prolazimo kraj Baleara, pa potom uz samu obalu Španjolske, gledajući svjetla njihovih velikih luka. Zbunjeni smo hladnoćom usred srpnja - preko dana je svježe i obično preko majice prebacimo tanki flis ili neku jaknu. Međutim, noći su ozbiljno hladne i nosimo toplu odjeću, te jedriličarsko odijelo preko svega, uz obavezne tople kape na glavi. Pred samim Gibraltarom vjetar konačno popušta i dopušta nam da preplovimo Mediteran, te pristanemo na južnoj obali.

U Ceutu uplovljavamo oko ponoći. Nova marina dobro funkcionira, pa bez straha ostavljamo brod dok odlazimo na večeru - sedam dana smo jeli 12 kg tune i ništa nismo bacili, ali smo se pošteno zaželjeli mesa! Kratko se zadržavamo, tek toliko da Bojo kupi nove varalice i opskrbimo se voćem, povrćem i trajnim kruhom, vodom i pivom. Iz Hrvatske nosimo preko 350 kg hrane, pa nema potrebe puno kupovati po putu. Tek sitnice za koje nismo znali da će posada trebati - goleme količine marmelade, nutelle i slatkiša. Ova posada nakon svakog obroka voli pojesti desert. Čak i nakon doručka.

Od Mediterana do Atlantskog oceana

Prognoza za idućih desetak dana kaže da će u Gibraltaru puhati vjetar zapadnih smjerova. Mi ne možemo toliko dugo čekati u Ceuti, pa se moramo suočiti s Gibraltarom po nepovoljnim uvjetima. Ipak, obalna straža nas ohrabri i kaže da su bar struje povoljne, a ako ne uspijemo proći da će nas oni spašavati. Kako utješno!

Oblačimo se u punu jedriličarsku opremu već u luci - vani puše 25-30 čv i nad kanalom su tamni oblaci. Nikome nije svejedno, ali kapetan je rekao da idemo i mi smo spremni. Prvi valovi preliju se preko kokpita čim smo prošli lukobran. Tako znači. Puše jak zapadnjak u koji je nemoguće jedriti, pa nas iz Ceute goni na sjever prema Gibraltaru - prolazimo tik uz golemu Gibraltarsku stijenu. Prelazak je borba, pa se na kormilu izmjenjuju Ante i Saša, dok se mi ostali nekako držimo da ne popadamo. Uz španjolsku obalu vjetar je ipak malo slabiji, pa Bojo i ja sa skraćenim jedrima orcamo, mic po mic. Struja i valovi nas guraju prema obali i mi smo ozbiljno zabrinuti, jer na trenutke imamo osjećaj da stojimo u mjestu, unatoč punim jedrima. Ipak, kasno poslijepodne uspijevamo dosegnuti Tarifu, najzapadniju točku Gibraltarskog kanala, te se uz zalazak sunca oprostimo od Mediterana i okrenemo brod prema jugu. Sljedeća luka: Las Palmas, Kanari.

Atlantik i ja sprijateljili smo se otprve. Dočekao nas je umjerenim valovima i sjevernim vjetrovima niz koje smo mogli lijepo jedriti. Kako se kaže “Gospoda jedre niz vjetar". doista, uz stabilan vjetar i dobro namješten autopilot, gvardije su bile lake i ugodne. Vjetar je pojačao pa su i valovi narasli - pokušali smo procijeniti amplitude i uglavnom su bili oko 5 m, a neki su bili i preko 6 m, međutim kako smo cijelo vrijeme klizili niz vjetar, valovi nisu predstavljali problem. Osim u kuhinji - shvatili smo da je nemoguće kuhati na

20 čv vjetra i s valovima od 5 m. Srećom, na brodu su goleme količine špeka, kobasica i kulena, uz talijanski parmezan i druge sireve, pa smo stalno nešto grickali i nismo bili gladni. U Las Palmas smo, konačno, uplovili po danu. Još smo čekali da nas prime i smjeste kad nam je na brod došao Jure - vidio je na trackingu da smo stigli i požurio da nam poželi dobrodošlicu i ponudi pomoć. Iako tek šest mjeseci živi na Kanarima, odveo nas je u turistički obilazak otoka i bio pravi domaćin idućih nekoliko dana.

U Las Palmasu brod napuštaju Ante i Ivana, a ukrcava se Zorislav. Ne može bez problema - izgubljena je kompletna prtljaga od Zorislava, pa Bojo i on cijeli dan hodočaste na aerodrom dok nisu dobili prtljagu.

Opskrbljeni svježom hranom i novim količinama piva i vode krećemo dalje na jug. Sljedeća luka: Mindelo, Zelenortski otoci.

Saša, Bojo i ja smo u protekla dva mjeseca već uhvatili ritam života na brodu, možemo satima gledati u more, malo pričamo i razumijemo se i bez puno riječi - Zorislav se tek prilagođava. Već od prvog dana kalkulira brzinu, vjetar, udaljenost i procjenjuje kad bismo mogli stići u Mindelo. Uzalud naša upozorenja da, osim udaljenosti, ništa nije konstantno, a i ona može varirati obzirom na to da se prilagođavamo vjetru, a ne on nama - Zorislav marljivo, pri svakom bilježenju pozicije u brodski dnevnik ponovo kalkulira i podnosi izvještaj o očekivanom vremenu dolaska. I priča, neprestano nešto priča. Nakon nekog vremena, ma koliko to bilo nepristojno, prestajem pratiti tu bujicu riječi i slušam more. Atlantik se mijenja - more postaje zelenkasto, a svitanja i sutoni, obavijeni niskom naoblakom, blijedi su i nimalo slični zalascima na koje sam navikla gledati na Lošinju. Moja je prva noćna gvardija, pa zurim u nebo svaku večer i čekam suze sv. Lovre - očekujem vatromet meteora, no tek nekoliko plahih padalica proleti za mojih gvardija... potpuno razočaranje.

Dan prije dolaska na Zelenortske otoke udaljeni smo oko 80 NM, vjetar je stabilan oko 15 čv i Zorislav svečano objavljuje da ćemo u Mindelo stići sutra prijepodne. Međutim, već za moje gvardije vjetar pojača preko 20 čv, a oko ponoći i preko 30. Svi se ustajemo i oblačimo, jer nam se otoci u mraku približavaju velikom brzinom. Vjetar ne popušta i goni nas prema luci za koju u "Navionicsu" stoji upozorenje da je prepuna napuštenih brodova i da valja oprezno uplovljavati. I doista, cijeli niz napuštenih teretnih i drugih brodova usidreni su po luci, neko osvijetljeni kao božićna drvca, drugi poput aveti izrone iz mraka - pravi slalom smo morali izvesti da sigurno stignemo do marine. Zorislav se veseli jutarnjem espressu, ali do jutra je još daleko - Cabo Verde je čak tri sata iza našeg vremena, pa ispada da smo uplovili u 3.30 po lokalnom vremenu. Dakako, opet noćno uplovljavanje.

Prema planu, ovdje nas napušta Zorislav, međutim i Bojo se odlučio napustiti brod - zbog zdravstvenih poteškoća koje ga prate još od Ceute zaključuje da je bolje vratiti se doma i potražiti pomoć liječnika, nego se uputiti na Atlantik, što svakako razumijemo i podržavamo, pa Saša i ja neočekivano ostajemo sami. Odmah si postavljam pitanje: možemo li mi to? Sami preko Atlantika do Cape Towna? Ne sumnjam da Saša može, ali mogu li ja?! Hoću li biti dovoljno snalažljiva i izdržljiva za sve izazove koji se mogu dogoditi? Saša kaže da možemo, pa mi nema druge nego povjerovati mu. Život je pred mene uvijek stavljao izazove mnogo veće nego sam očekivala, pa je uvijek nekako ispalo dobro. Tješim se da ne idemo preko Atlantika, kao da je ovo manje zahtjevno. Četrdeset dana na Atlantiku - ma možemo mi to!

Kako sam slučajno preplovila Atlantik

U Mindelu se moramo opskrbiti samo vodom, te svježim voćem i povrćem. Trajnog kruha nema, pa kupujemo narezani svježi kruh i sušimo ga u pećnici, da dulje traje. Vodu kupujemo u tetrapaku, a punimo i sve kanistere desaliniziranom vodom koja je iznenađujuće dobre kvalitete i okusa. Dan prije odlaska upoznajemo dva Ukrajinca koji su upravo stigli s rta Horn. Na sam dan polaska, tijekom posljednje provjere da je sve u redu - motor ne puni baterije. Pokvario se alternator. Pronalazimo majstora koji isti dan dolazi pogledati kvar i odnosi alternator na popravak, a mi koristimo priliku za druženje s Ukrajincima. Griša i Miša su beskrajno simpatični, kuhaju nam jednostavnu brodsku večeru i pričaju oduševljeno o Brazilu, o mjestima koja valja posjetiti, ukazuju na opasnosti oko rta Horn i poklanjaju nam peljar Brazila. Ni ne slutimo koliko će nam brzo zatrebati! Prije polaska dolaze nam u goste i mi njima poklanjamo peljar Jadrana, s pozivom da svakako dođu jedriti na našu obalu.

Iz Mindela isplovljavamo idući dan, nakon što je majstor uistinu popravio alternator i nakon što smo se uvjerili da sve besprijekorno radi. Mirno je vrijeme, pa motoriramo kroz arhipelag. Krajem idućeg dana, u blizini najjužnijeg otoka arhipelaga, motor se nekako čudno čuje, kao da ostaje bez daha. Saša provjeri tank i ustanovi da je prazan. Gorivo nismo mogli potrošiti tako brzo, pa provjerava i ustanovi da negdje curi gorivo. Mrak brzo pada, dok on traži i popravlja kvar. Lagani vjetar nas nosi na jug, dalje od Zelenortskih otoka. Nema se smisla zaustavljati, ovdje više nema ničega. Snaći ćemo se.

Sljedećih sedam dana su košmar - prvo curi gorivo, pa ima vode u motoru, pa nema vode, pa možda curi ulje, pa ipak ne curi ulje. Svaki dan po cijeli dan Saša se bavi popravkom motora - proučava priručnik, pregledava motor, konzultira se s prijateljima mehaničarima. Žao mi ga je gledati kako naglavačke visi u kokpitu, s glavom zaronjenom negdje u potpalublju, kako u tijesnom prostoru naslijepo pipka cijevi i zateže vijke, pokušavajući riješiti problem. Pokušavam učiniti što mogu - kuham fina jela i pravim koktele od marakuje, ali hrana je slaba utjeha. Prati nas dobar vjetar pa, unatoč kvaru na motoru, odlično napredujemo. Autopilot na vjetar izvrsno drži smjer i mi se smjelo približavamo Ekvatoru.

Nakon osam dana popravaka konačno palimo motor i on zabruji veselo, kao da ništa nije bilo. Ipak, gasimo ga jer moramo šparati gorivo za doldrume. Jurimo punim jedrima, međutim vjetar nam ne da prijeći Ekvator, nego nas uporno goni na istok, pa tri dana klizimo niz Ekvator, a nikako ga prijeći. Konačno, Saša odluči napraviti tek i presjeći ga, pa okrećemo brod prema jugozapadu i prelazimo Ekvator na 11°54' W. Obavezan je ritual prelaska ekvatora, ali nema se tko obući u Posejdona kad smo oboje prvi put ovdje! Ipak, polijevamo se morem i nazdravljamo - moru, brodu i posadi, te se slikamo za uspomenu. Područje bezvjetrice je vrlo kratko - tek dan-dva koristimo motor, pa opet uhvatimo vjetar. Puše iz južnih smjerova, pa orcamo - na "Hiru" nekako puno češće jedrimo u vjetar nego niz vjetar. Na Jadranu to i nije tako strašno, ali na oceanu je jedrenje u vjetar zbilja naporno, kako za posadu tako i za brod. Brod jest čvrst i ništa ne škripi, no povremeno tako neugodno lupi da mene zabole kosti. Kuhanje ne dolazi u obzir - osim najjednostavnijih jela poput pašte.

Kretanje po brodu je minimalno - prometa nema, pa uglavnom ležimo i svako toliko provjeravamo prognozu, čekajući da vjetar okrene u povoljnijem smjeru. Kako puše preko 25 čv, jedrimo sa skraćenim glavnim jedrom i s 1/3 genove, no dnevno prelazimo tek oko 60-70 NM prema jugozapadu, a Cape Town je na jugoistoku.

Jedno jutro, tek što smo se ustali, začujemo prasak i izletimo van - prednja pripona oko koje je zarolana genova lamata preko prove. Saša odjuri zgrabiti genovu, a ja iskopam konope i uhvatimo se u koštac s kroćenjem genove. Vjetar je preko 20 čv, prova skače na valovima od 4-5 metara, a mi se borimo da učvrstimo podivljali prednji štraj, da spriječimo pucanje jarbola. Zahvaljujući dyneema-konopu privremeno uspijemo zategnuti sajlu, a potom nekako i omotati otvoreni dio genove, jer roll u ovim uvjetima više ne radi. Saša utvrđuje da je pukao vijak koji zateže prednju priponu i da se to ne može zamijeniti, ali možda možemo nešto improvizirati, pa tražimo i nalazimo gambet koji može poslužiti da se natakne na ostatak vijka, no ima premalene rupe. Idućih šest sati naizmjence rašpamo i brusimo inoks - proširujemo rupe na gambetu. Vježba je to za živce i test strpljenja, no prolazimo ga i pred mrak Saša uspije nataknuti gambet na puknuti vijak i kvalitetnije učvrstiti prednji štraj. Zatežemo sve još jednom i potpuno iscrpljeni nakon cjelodnevnog rada jedva imamo snage srušiti se u krevet. Primjetim da nešto blinka - uključio se EPIRB pričvršćen uz jarbol.

Kako, kad mu nitko nije bio ni blizu? Ne znamo. Pokušamo ga deaktivirati, no ne reagira, pa ga strpamo u pećnicu i odemo spavati. Saša prije spavanja provjeri ima li kakvih obavijesti na mailu - nitko se nije javio, pa valjda još nije registriran poziv u pomoć.
Iduće jutro - panika. Deseci mailova i poziva, svi su se uzbunili zbog uključenog EPIRB-a i provjeravaju kako smo i je li sve u redu. Nije sve u redu, pukao nam je štraj, ali ne treba nas spašavati. Osim toga, da nam je i trebala pomoć, već smo mogli potonuti - nitko se nije pojavio ni oglasio, a tek smo 50 NM udaljeni od otoka Ascension. Je li bi nas uopće tko došao spašavati, da smo doista u životnoj opasnosti, negdje nasred oceana? Bolje ne razmišljati o tome. Saša cijeli dan javlja da smo OK, da idemo dalje prema Cape Townu, a neki prijatelji savjetuju da okrenemo prema Brazilu ili da bar pokušamo stati na Sv. Helenu. Razmatramo opcije i odlučujemo nastaviti prema Cape Townu, očekujući da će vjetar ipak okrenuti i da će nam biti lakše jedriti s vjetrom u bok.

Međutim, idućih 5-6 dana vjetar je stalno jugoistočni i tjera nas na jugozapad, dalje od Cape Towna. Jedrimo i dalje u vjetar i zbilja je naporno, i za nas i za brod. U jednom trenutku pokušam izračunati koliko nam je još preostalo puta, te koliko će nam vremena trebati do Cape Towna. Već smo više od tri tjedna na oceanu, a izračun kaže da ćemo, ovim tempom, do Cape Towna putovati još 40-45 dana. Razgovaramo o tome. Voda nije problem, imamo je još uvijek jako mnogo. Hrane također. No može li brod u ovakvom stanju još toliko dugo jedriti, osobito što su ciklone na južnom Atlantiku sve s vjetrovima preko 40 čv. Vijesti s utrke "Golden Globe" izvještavaju o prevrtanjima jedrilica i vjetrovima preko 60 čv. Ako okrenemo prema Brazilu, imamo cca 15 dana jedrenja niz vjetar i možemo popraviti brod, no to znači više od 45 dana kašnjenja u Cape Town. Vize nam dopuštaju ulazak u Južnoafričku Republiku do 31. 10. 2018., a to ćemo teško stići. Ipak, sigurnost na prvom mjestu, pa odlučujemo okrenuti prema Brazilu. Salvador je najbliža i najveća luka, u kojoj sigurno možemo obaviti popravak broda, a leži točno na zapadu od nas. Namještamo autopilot na kurs 270° i idućih 15 dana jedino je pitanje što će se jesti. Jedrimo niz vjetar, a svladala sam i tehniku kuhanja na valovima do 5 m, pa nema više prepreka za kulinarske eksperimente. Kuhamo najraznovrsnija jela, pečemo kruh, "quiche lorraine", pa čak i kolače. Nekih namirnica na brodu nema, pa moramo improvizirati. Pišemo brodske verzije recepata i šalimo se da ćemo objaviti oceansku kuharicu po povratku doma. Kako se približavamo Brazilu, sunce sve jače prži i more postaje sve toplije, a svaku večer nam se pridruže i dva galeba pa nas prate ili slete u brazdu iza "Hira". Nemamo priliku okupati se, ali uživamo u prekrasnim zalascima sunca i uvijek atraktivnoj igri valova.

Pred Salvadorom postajemo oprezniji, očekujući značajniji promet brodova, no tek nekoliko njih prođe mimo nas. Preko cijelog Atlantika smo prešli i susreli manje od deset brodova - nekoliko uz obalu Afrike i evo, tu pred samom lukom Salvadora. U Salvador uplovljavamo u oblačno jutro, grad se otkriva postupno, najprije stotinama nebodera, a potom i zelenilom obale i brojnim malim kućama uz samo more. Uvala Svih Svetih (Baia de Todos os Santos) raširi se pred nama, suncem obasjana. Saša je uobičajeno ozbiljan i koncentriran, tražeći pogledom oznake za ulazak u luku i u marinu, a ja se ne mogu prestati smijati. Preplovili smo Atlantik. Ono, zaozbiljno. S druge strane oceana smo. Nisam se to usudila ni sanjati, a kamoli pokušati. Pa ipak, život je očito smatrao da smo spremni za to i evo nas! Salvador de Bahia, stigli smo!

Na današnji dan.....

Na današnji dan nema upisanih događaja!