Stanovnici Cresa i Lošinja su u srednjem vijeku oskudijevali vodom za piće kao i svi stanovnici jadranskih otoka...
Zbog kraških osobina otoka jedini način snabdijevanja bile su cisterne. Svako otočko naselje je u svojoj arhitekturi obavezno imalo taj objekt. Takvo stanje, međutim, nije bilo u daljnjoj prošlosti. Dokazano je da je u doba daleke prethistorije na otocima bilo izvora i bistrih potoka. Zbog tektonskih i klimatskih promjena, a potom zbog uništenja visokog raslinja, nestalo je humusa, a s njime i vlage pa su presušili izvori i potoci. Neki od njih su se zadržali sve do srednjeg vijeka. Jedan takav potok nalazio u bizini grada Cresa, u Piskelu nedaleko crkvice sv. Barnabe. Zabilježeno je da su se na njemu još 1531. g. nalazili mlinovi, a jedan dokument iz 1701. g. kaže da su obnovljeni 1701. godine.
Kada je riječ o vodi za piće, cisterne su sve donedavno bile jedini način snabdijevanja. O tome kako su se snabdijevala neka ovdašnja naselja vodom pružaju primjere gradovi Osor i Cres. U Osoru su otkriveni tragovi snabdijevanja vodom još iz rimskog doba. Naime, u njegovoj blizini se nalazio izvor žive vode što je omogućilo da se izgradi čitava vodovodna mreža u gradu. Voda je tekla iz centralnog rezervoara u koji se crpila izvorska voda. Izvor s rezervoarom, odnosno vodotornjem, nalazio se koju stotinu metara na južnoj strani grada, uz obalu na creskoj strani. Ostaci vodotornja se još vide, a česti su nalazi i vodovodnih cijevi.
U ranom srednjem vijeku to je sve bilo razoreno i napušteno pa se Osor u srednjem vijeku isključivo snabdijevao vodom iz gradskih cisterni. Podaci iz arhivske građe koji se odnose na grad Cres, spominju 1400. godine cisternu koja se zvala "San Michele". Godine 1500. Gradsko vijeća Cresa je donijelo odluku da se sagradi još jedna, "comoda e bella" (prostrana i lijepa), za čiju je gradnju određen iznos od 50 dukata. Godine 1695. odobreno je 30 dukata da se izgradi još jedna u gradskoj palači.
I u Osoru je bilo više cisterni. Jedna se spominje 1465. godine koja je izgrađena izvan gradskih zidina na Bijaru u sklopu tamošnjeg samostana trećoredaca, za "potrebe redovnika i vanjskog puka". Ista se spominje i 1500. g. kada je obnovljena. U dokumentu o tome stoji: "Item a Osserro fuor della terra in porto Viar e la gieza de s. Maria la fabrica de la fondamento iz suzo tutto Monastier et Cisterna". Glavna i najveća cisterna nalazila se na glavnom gradskom trgu, gdje je i danas.
U manjim naseljima postojala je samo jedna, javna, iz koje su se snabdijevali svi stanovnici. U razvoju stambene arhitekture one postaju neizostavan njen dio pa ju je imao svaki veći stambeni objekat. Samostani su uvijek imali svoje cisterne, bilo da su se nalaze unutar ili izvan naselja. Za javne cisterne koje su se nalazile u gradskim središtima, kao što su u Osoru i Cresu, bio je zadužen poseban općinski službenik da pazi da se ne zagade, nadgledao je količinu vode u njima, pazio da ne dođe do unutarnjeg ili vanjskog oštećenja itd. Osorski statut u najranijoj redakciji sadrži odredbu koja predviđa kaznu za one koji bacaju nečistoću u blizini cisterne.
Nerijetko se dešavalo da cisterne postanu nekorisne. Do toga je dolazilo u slučajevima dugotrajne suše, kada mjesecima ne padne ni kap kiše (takav je zabilježen slučaj na ovim otocima 1953/4. g.). U takvim slučajevima stanovnici su s kablićima tražili vodu u lokvama po otoku.
Jedna od blagodati otoka Cresa i Lošinja je da, ustvari, oni imaju neiscrpne zalihe slatke vode. To je Vransko jezero koje se nalazi na otoku Cresu. Međutim, sve do novijeg doba nisu postojale tehničke mogućnosti da se koristi njegova voda. Nalazi se u nenaseljenom dijelu otoka, udaljeno od svih naselja. Tek se pod konac 19. stoljeća, u vrijeme austrijske vladavine otocima, počelo raditi na tome da se naselja na ovim otocima snabdiju vodom iz ovog jezera. Pokazalo se da takav projekat zahtijeva ogromna sredstva pa se od toga odustalo, iako su za to bile zainteresirane neke ugledne ličnosti iz Beča. Ta zamisao je oživjela u vrijeme talijanske vladavine otocima. Talijanska vlada je u budžetu za 1940. godinu predvidjela iznos od 15 milijuna lira za gradnju vodovoda iz Vranskog jezera. No, ubrzo je započeo Drugi svjetski rat i to je spriječilo ostvarenje projekta.
Nakon završetka rata, onovremene jugoslavenske vlasti su u prvi plan obnove Lošinja i Cresa stavile izgradnju vodovoda iz Vranskog jezera. Projekt je bio gotov već 1947. godine pa se odmah prišlo njegovom ostvarenju. Posao je u ono vrijeme tehnički bio veoma složen i skup. Do 1953. godine potrošeno oko pola milijarde ondašnjih dinara, ali se nije odustajalo. Prva faza izgradnje je predviđala samo sjeverni ogranak do Cresa u dužini 17,5 km, a u drugoj fazi do Lošinja u dužini 43,1 km. Na Dan republike 29. 11. 1953. godine Cresanima je svečano predat na upotrebu vodovod. Južni ogranak do Lošinja također je svečano predat na upotrebu nekoliko godina kasnije, 1960. godine. Time je ostvaren davnašnji san Cresana i Lošnjana da su riješili elementarniju životnu potrebu – neograničenu i neiscrpnu količinu vode sa svoga područja.
Slijedi: Brak, obitelji i odnosi među sugrađanima na Cresu i Lošinju u Srednjem vijeku