Cres i Lošinj su dali veliki broj sinova koji su se istakli kao vrsni časnici na raznim dužnostima...
Biaggio Colombis (oko 1400. g.) je u Veneciji postao "conte capitano". Giorgio Colombis je bio suprakomita nekoliko godina, a drugi Colombis također imena Biaggio, 1500. i 1509. bio je "governatore e comandante di gente armata per publico servizio". Familija Colombis je dugo vremena slijedila časničku tradiciju jer se njeni članovi i kasnije spominju u tim zvanjima.
Jedna druga otočka familija, ovoga puta iz Osora, također je dala znatan broj članova koji su obnašali časničke dužnosti. U tome se posebno isticala familija Draža. U izvornoj građi često se spominje Francesco Draža, koji je 1532. godine bio suprakomita, kao i Kolano Draža. Ime ovoga se veže za čuvenu Lepantsku pomorsku bitku iz 1571. godine s Turskom, u kojoj je sudjelovao kao zapovjednik otočke galije "Sv. Nikola" s kojom su ovdašnji otočani učestvovali u toj bitki.
Ona je proslavila cresko-osorske pomorce, a prije svega Kolana Dražu. U njoj su učestvovali skoro svi otočki i dalmatinski gradovi predvođeni mletačkim admiralom, ali je od svih galija, cresko-osorska bila najborbenija. Pred bitku je dobila zadatak da izvidi turske snage i već je tada izvela junački podvig, dok je druga galija (mletačka), kojom je zapovijedao Francesco Tron, bila zarobljena. Tijekom bitke, cresko-lošinjska galija se borila na lijevom krilu pod komandom admirala Barbarige.
O junaštvu cresko-lošinjskih boraca predvođenim Kolanom Dražom, saznajemo iz pismenog izvješataja koji je sastavio vrhovni mletački admiral Sebastiano Venier. Tu se opisuje što je sve čilila posada "Sv. Nikole", kako je jurišala na neprijatelja, kako je nesebično priskakala u pomoć drugima, te na koncu, kako su zarobili neprijateljsku lađu itd. Kaže se i to da je Draža bio ranjen čak tri puta, ali nije gubio prisebnost duha, te da je to osoba "koju nije nikada dosta nahvaliti".
Spomenimo i Zanca Bocchina, suprakomitu iz 1500. i 1509. g., kao i to da su se mnogi otočani istakli u bojevima s Turcima i uskocima. Među takvima bio je i Giacomo Petris koji je bio kapetan 1629. g., a potom komandant straže na Rabu. Suprakomita je bio i Osoranin Zanetto Zambelli i još niz drugih. Petar Antun Petrina iz Velog Lošinja bio je kapetan proslavljene galije "Alta Grazia Divina", s kojom se istakao u bojevima s Turcima, pa je nakon rata (1716.-1718. g.) dobio brojna odlikovanja i časti od mletačke vlasti.
S obzirom na geografski položaj Osora koji se nalazio na važnom pomorskom putu, njegova luka je za Mletačku Republiku imala veliki značaj, kako u vojnom pogledu, tako i za pomorsku trgovinu. Venecija je u osorskoj luci uvijek držala jednu, a nekada i više galija, koje su imale zadatak da bdiju nad sigurnošću dijela pomorskog puta koji prolazi akvatorijem ovih otoka, od napada gusara i uskoka. Tu galiju su po pravilu popunjavali otočani sa zapovjednikom koji je bio domaći plemić s titulom suprakomite. Zvala se "Chersina". Neke od tih galija imale su 80, a neke i 145 veslača. Bilo je vremena kada je Venecija često primoravala otočane da popunjavaju galije pa su se ovi žalili u Veneciju jer im je za to vrijeme ostajala neobrađena zemlja. Pri tome je bilo zloupotreba od strane kneza i njegovih službenika pa su se otočani obraćali za zaštitu generalnom providuru za Dalmaciju u Zadru, ili su se izravno žalili mletačkom Vijeću u Veneciji. U jednom zaključku iz 1474. godine s time u vezi stoji: "Osorsku komunu ili neku drugu na otoku (u Belom, Cresu i Lubenicama) knez ne može prisiliti da primorava ljude da hvataju razbojnike, nego da knez izabere među ljudima pojedimih komuna one koji to sami žele, i da plati, tako da kavaljerima i drugima koji učestvuju u tome pripadne polovica novčane kazne uhvaćenog i osuđenog razbojnika".
Osorska luka se nalazila u Bijaru, izvan gradskih zidina u predivnoj prostranoj uvali uvučena duboko u kopno, zaštićena od svih vjetrova. More je u njoj dovoljno duboko za sve vrste onovremenih lađa, i po svemu je odgovarala potrebma dobre i sigurne luke. Ta njezina svojstva bila su poznata već starosjediocima ovih otoka - Liburnima, od kojih su preostali brojni, u kamenu živcu urezani žlijebovi za vezanje lađa. Rimljani su je preuredili u standardni izgled lukâ tog doba. Takva je bila nekoliko stoljeća i kasnije. Kada u 10. stoljeću bizantski pisac Porfirogenet spominje Osor, navodi da je njena luka mjesto "gdje se lađe ne trebaju bojati oluje".
Da je u njoj bio živ promet, govori podatak koji se odnosi na doba hrvatskih vladara (10. i 11. st.). U njemu stoji da im je Osor morao davati 1/3 svojih lučkih prihoda. To nije bilo malo jer je i tada osorska luka predstavljala nadaleko poznato tržište u koje su dolazili trgovci s raznih strana i gradova, pa i iz Apulije u Italiji, Sicilije i još daljih gradova. Tu se kupovala i prodala razna roba: žito, maslinovo ulje, sir, vuna, kože, brodska građa i drugo dopremmljeno s raznih strana. Luka je imala sve neophodne sadržaje kao što su: arsenal, skladišta, lučki uredi i dr. Naplaćivale su se lučke takse za pristajanje lađa i robu kojom se u njoj trgovalo. Otočki statut poklanja znatnu brigu održavanju i funkcioniranju luke. Između ostaloga, jedan član predviđa oštru kaznu za one koji na ma koji način zagađuju luku i oštećuju lučke uređaje.
Slijedi: Nameti koje su otoci Cres i Lošinj plaćali Veneciji