Dosadašnja istraživanja prošlosti otoka Cresa i Lošinja dokazala su da su se ljudi na njih naselili prije puno tisuća godina, još u vrijeme kada je sjeverni Jadran bio kopno, što je omogućilo nesmetanu komunikaciju ljudi i životinja sa širim evropskim prostorima.
To je bilo u uskoj vezi s klimatsko-geološkim promjenama do kojih je dolazilo u to vrijeme. Karakteriziralo ih je smjenjivanje toplih i ledenih razdoblja (glacijala i interglacijala). U tom procesu, prije nekih 26.000 godina, došlo je do velikog zahlađenja nakon čega je uslijedilo ledeno doba (Würm 3-stadijala). Kako su ledenjaci zarobili velike količine vode nivo svjetskih mora se spustio za oko 140 m ispod današnje razine. I sjeverni Jadran je u to doba, pa tako i kvarnerski otoci s Cresom i Lošinjem, predstavljao kopno. Ispitivanja su pokazala da je današnja slika gornjeg Jadrana nastala tek nakon posljednje faze ledenog doba, to jest u doba postpleistocena prije nekih dvanaest tisuća godina.
Za te promjene i oscilacije kopno-more u ovom dijelu Jadrana značajan je nalaz koji potječe upravo s Lošinja. Riječ je o Medvjeđoj spilji koja se nalazi nedaleko Sv. Jakova blizu Nerezina, na rtu Lokvica. Od obale je udaljena 55 m, na nadmorskoj visini 17,5 m, a osam metara je ispod morske razine. Da je spilja nekada bila iznad razine mora, tj. na suhom, potvrdila je analiza nalaza u njoj. To su stalagmiti i stalaktiti koji se formiraju na suhom terenu, što znači da je spilja formirana sa svim spiljskim elemntima prije nego je bila potopljena, do čega je došlo prije nekih 12.000 godina.
To su pokazali i nalazi fosila životinja koje su nekada naseljavale spilju. Među njima su bili: spiljski medvjed (Ursus spelaeus i Ursus dominberi), divlja svinja (Sus scrofa), jelen (Cervus elaphus), konj (Equus sp), govedo (Bos primigenius) i zec (Lepus europaeus).
Arheološka istraživanja su dokazala i prisustvo čovjeka na ovim otocima u tom razdoblju jer su postojali svi potrebni uvjeti za njegovo naseljvanje. To su brojne pećine i vrtače pogodne za staništa, a onda izvori pitke vode, obilje divljači i okolno more za ribarenje. Pronađena su dva lokaliteta u kojima su otkriveni tragovi života ljudi. Prvi je Vela jama na otoku Lošinju, koja se nalazi na brdu Osoršćica iznad Nerezina, u sklopu velikih klisura odakle se pruža vidik prema pučini sa širokim vidokrugom što je bilo važno za prethistorijsku stanicu. Visina pećine je osam, a dužina 23 m. Strop se postepeno spušta prema unutrašnjosti koji završva uskim, sada zasutim prolazom kroz kojim se ulazilo u susjednu prostoriju. Pećina je pretrpjela znatne izmjene urušavanjem. Istraživanja su pokazala da se život u njoj odvijao kroz više epoha, odnosno tisućama godina.
U slojevima debelim četiri metra koji sadrži 15 stratuma, iskopan je bogat sadržaj koji ukazuje na život ljudi u njoj. To su kremene alatke kao što su šiljci, razna strgala, ubadala i dvosjekla rezala (nožići). Sličan materijal je izrađivan i od kosti. Zbog načina obrade ti nalazi su označeni u arheološkoj literaturi najljepšim primjercima sitnog kremenog materijala iz razdoblja mlađeg paleolita pronađenih na lokalitetima sjevernog Jadrana.
Drugi lokalitet iz ovog doba je Jamina sredi. Nalazi se na južnom dijelu toku Cresa nedaleko naselja Punta Križa. Čine je dvije vrtače većih dimenzija smještene na maloj uzvisini u neposrednoj blizini kote 102 odakle se otvara širok vidik na Lošinjski kanal. Prva vrtača je elipsastog oblika dimenzija 28 x 16 m. S drugom je spojena malim, sada zatrpanim prolazom. U prvoj vrtači prilikom iskopavanja pronađene su rukotvorine koje potječu iz raznih epoha što govori da se život u njoj odvijao tisućama godina. U donjim, najstarijim slojevima koji pripadaju razdoblju mlađeg paleolita, pronađeni su razni predmeti: šila, batovi, sječiva, strgala za obradu kože, noževi i dr. načinjeni od kamena i kosti. Među tim nalazima ističe se jedan kameni plosnati šiljak koji ima oblik lovorovog lista, nađen na dubini od 4,5 m. Ocijenjen je kao jedan je od rijetkih takvih nalaza iz mlađeg paleolita pronađenih na širem području ovog dijela Evrope.
Život se na ovim otocima nastavio i u mlađe kameno doba - neolitu koji je započeo u 7. mileniju i trajao do konca 3. milenija, kada dolazi do otkrića metala. To razdoblje karakterizaju promjene koje su izmijenile način života ljudi. Počinje obrada zemlje, pripitomljuju se životinje, ljudi izlaze iz pećina i počinju graditi nastambe, izrađuje se zemljano posuđe, pravi se odjeća od vune, lana itd. Taj se napredak, međutim, nije mnogo odrazio na populacije koje su živjele na ovim otocima s obzirom na prirodne uvjete ovih otoka. Poznata su dva lokaliteta iz ove epohe. To su ista ona na kojima se život odvijao u prethodnoj epohi - u Jamini sredi na otoku Cresu, i u Veloj jami na otoku Lošinju.
Nalazi daju podatke i o ishrani stanovnika ove pećine. Obilje životinjskih kostiju pokazuje da je u njihovom ekonomskom životu lov bio na prvom mjestu. Pronađene su kosti konja, spiljskog medvjeda, koze, risa i drugih životinja koje su tada živjele na otoku. Lovilo se zamkama, kamenom sjekirom, kopljem te lukom i strijelom. Ostaci tog oruđa su nađeni u svim kulturnim slojevma pećine. Uz kosti divljači nađena je velika količina puževih kučica, još više ribljih kostiju. Slojevi s ovim sadržajem koji se nalaze uz ognjšte dosežu debljinu i do 1,5 m.
Koncem 3. milenija dolazi do velikih promjena koje su zahvatile širi euroazijski prostor što se odrazilo i na ove otoke. To je bilo uzrokovano pronalaskom i upotrebom metala. Nosioci metalne kulture bili su u svemu superiorniji u odnosu na zatečeno neolitsko stanovništvo čije se oružje sastojalo od kamenih sjekirica, šiljaka i batova. S tim oružjem nisu se mogli suprotstaviti doseljenicima koji su napadali mačevima, kopljima i bodežima, zaštićeni oklopima, sve od metala. Pod njihovom navalom nestaju kamenodobne populacije, a s njima i njihovih naselja. To se dogodilo i na ovim otocima.
Slijedi: Počeci Osora