Ususret predstavljanju knjige "Potonulo blago Jadrana" Danijela Frke u petak u Malom Lošinju, objavljujemo nekoliko ulomaka iz ovog ronilačkog vodiča po olupinama hrvatskog Jadrana...
Morsko područje zapadno od otoka Premude bilo je poprište više ratnih sukoba u dva svjetska rata. Desetog lipnja 1918. tu je torpediran i potopljen austrougarski bojni brod SZENT ISTVAN, a 26 godina poslije, u Drugom svjetskom ratu, tu je nastradalo više brodova. Najspektakularnija akcija dogodila se 29. veljače 1944. Pod šifriranim nazivom "Frechdacsh" i "Lampenschirm", Nijemci su pripremili operaciju prebacivanja transportnog broda KAPITӒN DIEDRICHSEN iz Trsta u Grčku. Međutim, kratko nakon isplovljenja iz Pule, njemački konvoj napale su francuske lake krstarice LE TERRIBLE i MALIN i poslije kratke borbe potopile transportni brod KAPITӒN DIEDRICHSEN (ex SEBASTIANO VENIER II) i korvetu UJ 201 EGERIA. Ove brodove tražili smo u nekoliko navrata. Organizirali smo tri ekspedicije ne bismo li pronašli lokaciju njihova potonuća, i tek u trećem pokušaju prošle godine uspjeli smo locirati i snimiti olupinu broda KAPITӒN DIEDRICHSEN, a u kolovozu ove godine uspjeli smo je pozitivno identificirati, detaljnije istražiti i snimiti video kamerom. Ustanovili smo da brod leži skoro potpuno prevrnut, da je bio zapaljen nakon što je teško oštećen u borbi s francuskim krstaricama. Korvetu UJ 201 nismo još bili pronašli, iako smo znali bi i ona trebala biti negdje u području južno od otoka Suska ili zapadno od Premude.
No ponekad nas u našem istraživačkom radu iznenade i posve neočekivana otkrića. Nakon neuspješne potrage 2007. godine kada smo pretražili nekoliko kvadratnih milja posve praznog dna, u srpnju 2008. pripremili smo novu ekspediciju tijekom koje smo pretražili nekoliko lokacija s ribarske karte sa "zadivima" – označenim mjestima gdje ribarima zapinju mreže. Plovili smo tako satima, skrećući u pravilnim razmacima u protukurseve i ostavljajući za sobom milje i milje ravnog dna, bez ijednog predmeta ili barem neravnine koja bi nam unijela malo uzbuđenja ili dala nadu da se bližimo nekom otkriću. Nakon što smo pretražili bez rezultata više kvadratnih milja, došlo je vrijeme za povratak na Susak. Uzeli smo tako u zadnjoj liniji pretraživanja kurs prema Susku, kojega smo pomaknuli malo istočnije, tako da dotaknemo zonu koju ranije nismo dospjeli pretražiti.
I upravo na tom posljednjem kursu koji nas je vodio prema otoku Susku iznenada je sonar pokazao uzvisinu, jasan znak da smo naišli na olupinu. Svi smo se u trenutku stvorili u kormilarnici pokraj ekrana sonara, na kojemu se polako počela ocrtavati tamna kontura nekog velikog objekta na morskom dnu. Oko nje su se vidjele sitne crne točkice, koje su nedvojbeno predstavljale jata riba, karakterističnog znaka da se zaista radi o olupini. Dubina je bila 60 metara, no da bismo bili sigurni da se radi o olupini okrenuli smo u protukurs i ponovno prešli preko nje. Na ekranu se ovaj puta još bolje ocrtala velika pravilna kontura koja je desetak metara stršila iznad morskog dna. Uzeli smo nekoliko GPS-očitanja kako bismo bili sigurni u poziciju olupine, a kako je dan već bio na izmaku, odlučili smo zaroniti narednog jutra. Pri provjeri podataka iz njemačkog ratnog dnevnika, lokacija potonuća DIEDRICHSENA se skoro potpuno poklapala s mjestom gdje smo pronašli olupinu. Takva podudarnost nije mogla biti slučajna, i zato sam bio uvjeren da smo pronašli upravo DIEDRICHSENA.
Narednog jutra vladalo je među nama veliko uzbuđenje. Doplovivši na lokaciju prešli smo preko nje nekoliko puta da bi je što bolje snimili sonarom. No s olupinom je ipak bilo nešto čudno. Sve je naime ukazivalo da je olupina na dnu uspravna, dok su Nijemci u svoj ratni dnevnik upisali i taj detalj da je DIEDRICHSEN "... potonuo legavši desnim bokom na dno na dubinu od 62 metra".
More je bilo kao ulje, pa sidrenje signalne plutače tik uz olupinu nije bilo problem. Zaronio sam u prvoj grupi, sa spremnim podvodnim fotaparatom u rukama. Dok sam sa ostalima polako tonuo u dubinu, u glavi sam po stoti puta prevrtao fotografije i nacrte DIEDRICHSENA, pitajući se koji ću dio broda najprije ugledati i da li ću ga odmah prepoznati. Vidljivost je bila odlična. U prozirnoj tamno plavoj dubini počele su se najprije nazirati konture nečeg svjetlijega, da bi uskoro one počele poprimati pravilne oblike. Iz plavetnila je najprije izronio jedan jarbol, a zatim i bok velikog broda. Već s dubine od 35 metara moglo se dobro vidjeti gotovo cijelu olupinu, jer smo se spuštali po signalnom užetu koje je bilo usidreno uz olupinu, negdje po njenoj sredini tj. u visini nadgrađa. Već nakon prve dvije-tri minute shvatio sam da olupina koju gledam - nije DIEDRICHSEN! Dimenzije olupine mogle bi odgovarati DIEDRICHSENU, ali izgled trupa i nadgrađa nije uopće odgovarao fotografijama. Pramac ove olupine bio je uzak i ravan, a dimnjak visok i uzak kao kod parobroda, dok je DIEDRICHSEN imao moderan kosi pramac. Ali o kojoj se olupini dakle ovdje radi? Bez svake sumnje, to je teretni parobrod s početka 20. stoljeća, sa dva jarbola i četiri teretna skladišta. Prema svemu sudeći, na mjestu za koje smo mislili da krije olupinu DIEDRICHSENA otkrili smo posve novu olupinu za koju ranije nismo uopće znali da postoji!
Identitet ovog broda ostao je tajnom sve dok nismo detaljno prelistali talijansku knjigu "Navi Mercantili Perdute nella Seconda Guerra Mondiale" i u njoj pronašli podatke o parobrodu PASCOLI (ex SZEGED) koji je u plovidbi iz Italije prema Susku naletio na minu i potonuo 7. svibnja 1941. Detalji samog potonuća nisu poznati, a nedostaje i opis samog događaja. Oštećenje brodskog trupa pri krmi ukazuje na to da je eksplozija mine oštetila brodski trup na zadnjem dijelu i da je brod potonuo preko krme te legao uspravno na dno.
Stanje olupine i ronjenje
Ronjenje je najbolje započeti spuštanjem do nadgrađa i ostataka zapovjedničkog mosta. Dubina je 48 metara, dok je vrh jarbola na 40 metara najplići dio olupine. Od mosta su ostali samo zidovi i prednji prozori. Svi su predmeti na palubama jako zarasli u morsko raslinje, pa se većina i ne prepoznaje pod debelim naslagama spužvi i koralja. Čeprkajući po palubi pokraj mosta, pronašli smo dvije vatrogasne mlaznice, dio sustava za gašenje požara. Da li je to značilo da je brod gorio i da ga je posada pokušavala ugasiti? Na ta pitanja nismo našli odgovora. Jato velikih zubataca vrzma se oko nadgrađa. Uvijek na oprezu, drže se na pristojnoj udaljenosti od nas, a kada se krenuli prema njima polako zaplivaju u mrak prednjeg teretnog skladišta. Od prednjeg jarbola ostala je uspravna samo jedna trećina, dok ostatak leži preko otvora prednjeg skladišta. Na pramcu je sidreni uređaj sa vitlima, od kojeg dva debela lanca vode do okna na palubi i dalje prema sidrima. Oba sidra su na svojim mjestima, što znači da je brod plovio u času kada je nastradao. Na palubi nije bilo znakova neke eksplozije, osim što je pramčani jarbol slomljen otprilike negdje na polovici visine. Na pramcu vise ostaci starih ribarskih mreža, što je znak da je olupina odavno poznata ribarima. Prošetavši kroz prednja skladišta nismo našli ništa u njima osim debelih naslaga mulja, pa smo se zatim popeli na nadgrađe i došli do mjesta gdje je bio dimnjak. Na tom je mjestu zjapila pravilna okrugla rupa u kojoj je sklonište našao jedan veliki ugor. Na palubi smo pronašli keramički tanjurić na čijem se donjem dijelu nazirao znak tvornice kojaga je proizvela. Snimio sam znak, nadajući se da će nam pomoći u prepoznavanju i identifikaciji olupine. Nešto dalje na nadgrađu vidio se svjetlarnik iznad strojarnice, a iza njega nadgrađe je završavalo i naziralo se krmeno teretno skladište. U to smo vrijeme već bili pri kraju planiranog vremena za boravak na olupini, pa smo polako uz krmeni jarbol krenuli prema površini.
Zbog svoje udaljenosti od obale ova je olupina obavijena velom zaborava, da bi je tek posljednjih godina posjetila poneka ekspedicija tehničkih ronilaca. Zbog svoje veličine, stanja očuvanosti i bogatstva ribljeg svijeta olupina parobroda PASCOLI svakako spada u nekoliko najljepših olupina na Jadranu.
Slijedi: Dnevnik stradavanja britanske posade zapadno od Suska