Dva likera - "limuncello" i "kremoncello" te ragu od vepra ističu se podrijetlom s cresko-lošinjskog otočja i dizajnerskom originalnošću, no vratit ćemo se tome nešto kasnije.
Rođen u Italiji, Sasso se od malih nogu počeo "motati" po kuhinji, pomažući majci u pripremi pašte. Selivši se zbog posla i škole raznim krajevima sjeverne i središnje Italije, radio je u restoranima, kao prodavač i ujedno se školovao za kuhara. Kako mu je oboje roditelja umrlo u kratkom vremenskom razmaku, odlučio se za veliku promjenu i otišao u Ameriku, iako je najprije planirao otputiti se u Australiju. Živio je u New Yorku, a jedno vrijeme u Los Angelesu, radeći u restoranima i prodajući tartufe. Kaže, kada su u SAD "nabili" porez na tartufe na 100 posto, otvorio je restoran, u koji se moglo smjestiti svega osamnaestoro gostiju, ali "uvijek je bio pun". U potrazi za novim izazovima, prodao je restoran, pa otišao raditi u turistički "resort" u Panami, nakon toga upoznao je Hrvatsku, a prije konačnog trajnog doseljavanja u našu zemlju još je imao "epizode" u SAD i Australiji. Sa suprugom Majom, na Lošinju je otvorio restoran, a jelovnikom su isprva dominirala dva "izbrušena" talijanska specijaliteta - "bucatini amatriciana" i "tagliatelle al ragu". U Rovenskoj već devetnaest godina vode restoran, no kako kaže Sasso, iako voli adrenalin koji nosi taj posao, ima već koju godinu i planira ga prodati te se posvetiti upravo onome za što je dobio oznaku ovdašnje turističke zajednice.
Divlje svinje već su četiri desetljeća na ovom otočju, a svojim brzim razmnožavanjem i načinom preživljavanja do danas su gotovo u potpunosti eliminirale uzgoj ovaca i zadale udarce poljoprivrednim granama. A kada su već ovdje, s vremenom - ispočetka gotovo poskrivećki, a sada posve javno - našle su mjesto na jelovnicima restorana. Upravo je u tome Marco Sasso prepoznao mogućnost povezivanja gastronomskih običaja svoje domovine s ovdašnjom, otočnom ponudom. "U Toskani vrlo često jedu papardelle s raguom. U središnjoj Italiji divljih svinja ima mnogo i jela od njih u tim su krajevima vrlo poznata, s tim da se na sjeveru Italije ragu priprema s palentom. Nabavljajući janjetinu u Poljoprivrednoj zadruzi u Cresu, počeo sam nabavljati i meso divljih svinja, jer se to meso ne može dobiti kod mesara, a u Zadruzi ga nabavljaju od lovaca. Recimo, prije pet mjeseci organiziran je veliki lov na divlje svinje", govori nam Sasso, dodajući da su sastojci recepta za ragu još i celer, luk, mrkva, borovice, klinčići i "još neke stvari" (pa naravno, veliki majstori kuhinje moraju imati svoje male tajne!), malo "passate" napravljene od pelata te crno vino, najčešće merlot. U jednoj "seansi" pripremi po 17-18 kilograma, pa se to onda pakira u teglice na čijem je poklopcu silueta ovih otoka.
"U restoranu, komentari su jako dobri i iz toga je izašla ideja da gostima ponudimo ragu kao jestivu uspomenu", kaže Sasso, ne krijući zadovoljstvo što pohvale dobiva i od svojih sunarodnjaka, kojima su znane finese ovoga jela. Kaže, na Adventu u Zagrebu, s Markom Balenovićem imao je u ponudi i ragu u pecivu, što je naišlo na zanimanje posjetitelja. Sljedeći korak? Možda, ragu od srnetine, čime bi bila zastupljena još jedna vrsta divljači u novije vrijeme prisutne na otocima.
"Limuncello" i "kremoncello" nudi u bocama od 2,5 dl i od pola litre. U proizvodnji prevladava "limuncello", koji je afirmirao u restoranu i time zainteresirao goste, pa sada proizvede više od četiri tisuće boca godišnje, a planira i više, no zasada mu je u ostvarenju toga cilja glavna prepreka manjak radne snage: "Mislim da bih mogao prodavati i po 10-15 tisuća boca godišnje, da ih imam toliko". Koristi limune uglavnom s otoka Lošinja, guli ih ručno, potom se kore miješaju i maceriraju u etilnom alkoholu dulje od tri tjedna, a dobiveno se miješa s rastopljenim šećerom i vodom. "Kremoncello" sadrži još i prokuhano mlijeko s manje masti.
