Saša Ranac je jedna od šesnaest osoba koje s ponosom mogu istaknuti oznaku "Lošinjski lokalni proizvod", vrijedno priznanje koje mu je, kao vid zahvalnosti za promociju našeg otoka kroz izradu tradicionalnih suvenira, dodijelila Turistička zajednica Grada Malog Lošinja. I nije to prvi put da je Sašu prepoznao TZ, za svoje je proizvode i ranije dobivao razne nagrade, ali svaka je nova rekognicija posebna. "Lijepo je biti dio toga, da se prepoznaju ljudi odavde koji se bave izradom lokalnih proizvoda", poručio nam je Saša prilično skromno, ali istovremeno zahvalan i sretan što je dio ove kampanje Turističke zajednice.
A sve je, ustvari, počelo vrlo rano. Još kao dječak volio je rezbariti sve i svašta. "Odmalena sam radio s drvom nešto, krao od 'starog' čavle pa zabijao i radili smo k'o klinci lukove, strijele i one šćukalice", prisjetio se Saša svojih početaka. Kako je odrastao, rad s drvom mu je ostajao kao konstanta. Čak mu je i maturalni rad bio izraditi rebra policijskog broda. Kasnije se zaposlio u škveru, a poslije toga se priključio vatrogascima. Rad s drvom doživljavao je, tada, kao sjajan hobi, svojevrsno duhovno ispunjenje ili radnu terapiju. Izrađivati suvenire po kojima je danas poznat (jedrilice, delfini, privjesci) započeo je prije nekih petnaestak godina kada se po prvi puta javio na natječaj TZ sa svojim jedrilicama koje su u međuvremenu postale naveliko poznate.
Proces izrade takvih proizvoda od maslinova drva je kompleksan. Upozorio nas je Saša da je gotovo pa nemoguće suvenire koje on izrađuje stvarati u zatvorenim prostorima, već je potrebno raditi na otvorenom zbog puno prašine. Masline, čije drvo Saša koristi prilikom izrade svojih suvenira, stare su preko sto godina i pripadale su njegovoj noni, a sada on brine o tim maslinicima u sklopu kojih namjerava pripremiti uvjete za daljnje izrađivanje jedrilica, delfina i ostalih tradicionalnih proizvoda. Njegovi su produkti, zato jer je riječ o drvu, unikatni. Kako nam sam potvrđuje "bilo da radiš sa šablonom ili ne, nema nijednog identičnog, svaki ima svoj god i drvo uvijek ispadne različito".
Njegovi su proizvodi nadaleko traženi. Baš je nedavno jedan suvenir koji je prodao, vjerovali ili ne, otišao put Ujedinjenih Arapskih Emirata, točnije u Dubai. A bilo je kupaca i iz Japana, Kine, Australije, a SAD i Italija su učestale lokacije u kojima njegovi suveniri pronalaze svoj novi dom. Talijani su kao kupci najposebniji jer oni, a tako im je vjerojatno u DNK, uvijek traže sconto. Saša bi tome nastojao doskočiti tako što bi već u startu postavio najnižu moguću cijenu. Ipak, upiti za sconto dolazili su (i dolaze i dolazit će) neovisno o tome. Ispričao nam je da se, kako radi na otvorenom, i u samom procesu izrade zna dogoditi svašta. Jednom mu je jedna, skoro pa pitoma, vrana došla u "posjetu", ali se, u konačnici, ispostavilo da nije došla s "čistim" namjerama već je odlučila "obilježiti teritorij". Govori nam Saša, polu u šali, da se nada da to nije bila njezina poruka njemu i njegovom radu s drvom. Također, mačke su mu česti gosti jer ih neizdrživo privlači vonj masline. Ne smije niti na kratko bez nadzora ostaviti prostor gdje izrađuje suvenire jer je svega nekoliko minuta potrebno da se mačke u velikom broju odazovu tom, njima očito vrlo privlačnom, mirisu.
Sašini su proizvodi, za kraj je bitno istaknuti, svojevrsna priča o Lošinju. Započeo je s jedrilicama pa nastavio s delfinima htijući kroz godove maslinova drva ispričati priču o pomorstvu i prirodnom ambijentu Lošinja. Suveniri su to koji odišu istinskim lokalpatriotizmom zbog kojeg su, bez dvojbe, uvršteni među najvrednije lokalne proizvode Malog Lošinja prema izboru TZ. To je priznanje sjajan poticaj za Sašin daljnji rad, premda još nije niti sam siguran koji će mu biti neki od idućih motiva za izradu suvenira. Jedno je, doduše, sigurno – priča o Lošinju će biti u samom središtu.
