Nošnje otoka Suska - nepresušan izvor inspiracije

Ovako nastaju sušćanske minijature / foto: B. Purić
Ovako nastaju sušćanske minijature / foto: B. Purić
Toliko različita od svih u regiji, pa i mnogo, mnogo šire, ženska je narodna nošnja otoka Suska. Ne samo živim bojama, što je relativno novija stvar, nego i svojim krojem, kratkoćom proizašlom iz terena kojim se stanovnice "pješčanog otoka" kreću.


U tim je bojama i oblicima inspiraciju pronašla Danka Kajkara, umirovljenica iz Malog Lošinja, jedna od izrađivačica kojoj je Turistička zajednica Grada Malog Lošinja dodijelila oznaku "Lošinjski lokalni proizvod", vrednujući prepoznatljivost podrijetla proizvoda povezanih s cresko-lošinjskim otočjem te dizajnersku originalnost.

Kako nam je rekla, zajedno je sa šogoricom počela izrađivati maske za djecu koja su išla u maškare, pa razne figurice, ukrase, aplikacije motiva zečića i balončića na dječju odjeću, lutke od latica ruža lijepljenih na kartonsku konstrukciju. "Ja sam s otoka Šolte, a kako sam ovdje radila u jednom dućanu na trgu, viđala sam nastupe folklora u narodnim nošnjama otoka Suska i to me zainteresiralo", govori nam dok su na stolu rasprostrti elementi, petnaestak različitih, a od svakog po desetak, dvadesetak, možda i više, od fimo-mase, umjetne gline, koja je glavni "sastojak" sušćanskih minijatura. Ove suvenire izrađuje u dva osnovna oblika - u jednom je Sušćanka u narodnoj nošnji posjednuta na oblutak, a u drugoj je stražnja strane figurice ravna, pričvršćena na magnet za vrata hladnjaka.

Na sobnoj temperaturi, od fimo-mase Danka Kajkara valja tanje trake, pa oblikuje glave, kosu, marame, ruke, trup, noge, prsluk, dva sloja suknje i papuče, pa onda te dijelove sklapa u figurice visoke po pet-šest centimetara. Postoje i varijante različite po nošnji; osim onih nadaleko poznatih šarenih, postoji i tamnija, u crnim i plavim tonovima, kakvu i danas nose starije mještanke Suska. Kaže, kada bi radila svaku figuricu za sebe, jednu po jednu, trajalo bi to oko dva sata po figurici. Potom slijedi pola sata pečenja na temperaturi od 110 stupnjeva Celzijevih, a onda bojanje i lakiranje. Obluci su oblijepljeni pijeskom. "Ne izgleda tako, ali puno je to posla, svaki nabor radim ručno, bez kalupa. Prođe u tome cijela zima, a radim ujutro, nisam noćni tip", kaže autorica ovog suvenira, koji se, osim u Malom Lošinju, može nabaviti i u trgovini na Susku. Izradila je dosad oko tisuću komada, a ove godine plan je petsto komada. I kaže, gotovo se sve proda i vrlo malo ostaje.

Što slijedi? Počela je, za probu, sa ženskom narodnom nošnjom Šolte, prilično nalik onoj splitskoj, s karakterističnim detaljem veće mašne, "fjoka" na leđima. Nije isključeno, možda iz radionice u lošinjskoj Dragi uskoro izađu i figurice stare građanske nošnje Lošinja.