Osorski statut također tretira pravne norme koje se odnose na pitanja obiteljskog prava i odnosa među sugrađanima...
Bračni sporovi su se rješavali pred crkvenim sudom, a imovinsko-bračni pred sucima komune. Crkveni sud je bio nadležan i za provjeru srodstva među onima koji žele sklopiti brak. Oko toga je bilo uvijek posla jer su ovi otoci predstavljali zatvoreni ženidbeno-udajni krug gdje su mnoge familije bile u srodstvu. Zato se vodilo strogo računa o porodičnim stablima.
Pravovaljani brak se u Statutu naziva zakonski brak (legitimo matrimonio), a djeca rođena u takvom braku su zakonita djeca. Kod otočkog stanovništva nisu bili nepoznati slučajevi bigamije i konkubinata, iako je crkva to branila. Zaruke i brak sklapani su uz privolu djevojčinih roditelja. Ako bi djevojka sklopila zaruke ili brak bez njihovog znanja ili, pak, protiv njihove volje, oni su je mogli lišiti prava nasljeđa, a zaručnik, odnosno muž, bio je dužan platiti kaznu od 200 lira. Ako bi djevojka uz znanje roditelja obećala da će se udati za određenog mladića, ili obratno, ako je mladić takvo obećanje dao djevojci, a to ne bi učinio, plaćao je kaznu od 200 lira, a uz to morao je odležati u zatvoru šest mjeseci.
Statut poklanja veliku pažnju pravima žene u braku, ali se govori i o mjerama ako iznevjeri muža. Tretira se i pitanje njezinog miraza s kojim je imala pravo samostalnog raspolaganja. Osobita se pažnja posvećivala pitanjima tumačenja imovinskog vlasništva jednog ili drugog bračnog druga u slučaju ako jedna strana umre ili dođe do rastave. S obzirom da se ovo pitanje dosta tretira u Statutu izgleda da su brakorazvodne parnice bile dosta česte. Statut propisuje da je muž uvijek glava porodice, a žena pod njegovom vlašću "sotto podestà del marido" (pod vlašću muža), a djeca, dok ne bi stekla punoljetstvo bila su "sotto podestà del padre" (pod vlašću oca).
Statutarne odredbe su doticale i pitanja tutorstva. Ako bi se desilo da umru oba roditelja, a iza njih ostane maloljetno dijete, vlasti su određivale zakonitog tutora koji je na sebe preuzimao određene zakonske obveze uz zakletvu da neće oštetiti dijete. Vodilo se računa i o umobolnim osobama. Statut je pravio razlike o oblicima bolesti, pa tako, da li je dotična osoba "furiosa", to jest koja ima lucida intervalla, ili je riječ o "mentecapti" (čija je ludost neprekidna). U svim slučajevima dotičnim se postavljaju skrbnici (curadori). Njihove dužnosti su slične dužnostima tutora, a briga im je trajala tako dugo dok se ne dokaže da su njihovi štićenici ozdravili.
Mnoge statutarne odredbe govore o stvarnom pravu cresko-lošinjskih stanovnika. U jednoj odredbi se kaže da onaj, tko posjeduje nekretninu kroz 30 godina mirno, bez prigovora, ona prelazi u njegovo trajno vlasništvo dosjelošću, odnosno može je imati "haver libera e franca", a to znači da ne može više nitko staviti prigovor.
Pored punopravnog određivanja vlasništva Statut je predviđao i izvjesna ograničenja. U takvim slučajevima obično se radi o interesima šire društvene zajednice, na primjer, kada vlasnik šume ne može posjeći stabla bez kneževe dozvole, mada se radi o osobnom vlasništvu. U protivnom, ako bi to učinio, plaćao je određenu kaznu. Isto tako, morao je dopustiti nužni prolaz susjedu preko svoje parcele, nije se mogla obrađivati zemlja u blizini pojila i sl.
U slučajevima prodaje nekretnina postojala je odredba o javnom oglašavanju. Ako bi otac ili majka prodavali svoje nekretnine, pravo prvokupa je pripadala najbližim članovima obitelji, a onda dolaze rođaci i tako redom. Zakon je vodio računa i o položaju dužnika. Tako, vjerovnik nije smio uzeti zalog od svog dužnika bez kneževe dozvole, a ako bi to učinio, slijedila je kazna. Dužnik je mogao sam odrediti zalog.
U Statutu se spominju i beskućnici, jer je na otocima uvijek bilo i takvih. Statutarne odredbe reguliraju njihov status. Bilo je uređeno i iznajmljivanje kuća i uvjeti pod kojima se to vrši. Iznajmljivač kuće sa strankom sklapa ugovor u kojem se točno navodi na koje vrijeme i pod kojim uvjetima se izdaje kuća. U jednoj odredbi se kaže da iznajmljivač može dati otkaz svojoj stranci prije isteka roka zakupnine ako ovaj ne plaća redovito najamninu, ili ako u iznajmljenoj kući provodi nedoličan život.
Također se vodilo računa o miru i slozi među stanovnicima. Za opći javni red i mir brinula se posebna služba s kavaljerom na čelu (službenik s policijskim ovlastima). Svaki prijestup, krađa ili delikt kažnjavan je propisanom kaznom. Onaj tko je iz tuđeg voćnjaka ili vrta ukrao plodove ili s njiva usjeve, kažnjavan je novčanom kaznom u iznosu od 12 bizancija, a k tome, morao je još nadoknaditi štetu. Osobito su stroge kazne bile za krčmare koji su kupovali meso ukradenih grla, jer je ta vrsta razbojništva bila dosegla takve razmjere da je, na primjer, 1483. godine bilo prijavljeno čak 2800 krađa ovaca.
Ako bi čiji pas koga ugrizao, vol ubo ili konj ritnuo, vlasnik dotične životinje je morao platiti određenu kaznu i troškove liječenja. To je morao učiniti i onaj tko je u svađi ili tuči nanio kome tjelesnu ozljedu. Čak je bilo opasno kome reći neku uvredljivu riječ. Tko bi to učinio plaćao je kaznu od 12 bizancija, od čega je polovoca išla komuni, a druga uvrijeđenom.
U pogledu naslijeđivanja određene imovine, postojale su statutarne odredbe. Općenito, imovina se mogla naslijediti putem oporuke ili putem zakonskih odredbi. Sve punoljetne osobe mogle su po volji oporučno ostaviti svoj imetak, izuzev duševnih bolesnika. Nezakonita djeca nisu mogla naslijediti oca, izuzev ako ovaj nije naknadno sklopio brak s majkom takvog djeteta.
Roditelji nisu mogli zaobići svoju djecu u pogledu nasljeđa. Međutim, Statut im to dozvoljava u slučaju ako su im djeca bila nevaljalci, ako su podigli ruku na oca ili majku, ako su ih teško uvrijedili, ako su tužili roditelja za krivično djelo (osim u slučajevima djela protiv države), ako su nastojali da im roditelji prijevremeno umru, ako su podigli lažnu tužbu protiv oca, ako su nekoga tužili protiv očeve volje ili ako su mu branili da napravi oporuku.
Ako bi umro muž bez oporuke, žena je mogla naslijediti samo jednu četvrtinu onoga što je iza njega ostalo. Ako je za njegova života učinila preljub, gubila je i na to pravo, pa čak i svoj miraz (dotu). Ima slučajeva da je muž oporučno odredio da po njegovoj smrti njegova žena bude "Donna e Madonna in casa soa".
Slijedi: Kakvo je bilo stanje sigurnosti cresko-lošinjskih stanovnika u Srednjem vijeku