Najstarije otočke plemstvo vuče korijen iz Osora, a kasnije se stvara i u Cresu. Kad je Osor bio u punom razvoju, a broj njegovog stanovništva brojao na tisuće, i broj plemenitih familija je bio velik.
Godine 1376. otočko plemstvo je vodilo spor sa svojim knezom zbog prekomjernih nameta. Na saboru u Ninu, gdje se i o tome raspravljalo, predstavnici Osora i Cresa su tvrdili da njihovi plemići nisu dužni plaćati određene vrste nameta koje od njih traži njihov knez, jer su od starih vremena "nobiles prefuissent" (dokazani plemići). Kada ih je predsjedavajući upitao posjeduju li listine kojima mogu dokazati svoje plemstvo, ovi su izjavili da nemaju, pa je presuđeno da i nadalje moraju plaćati te namete.
Od vremena kad je grad počeo nazadovati, a stanovništvo se osipati, prorjeđivalo se i njegovo plemstvo. Neke familije su izumrle, pa je sredinom 15. stoljeća u Osoru živjelo svega nekoliko takvih rodova. Providur za Dalmaciju Diedo Giustinian u svome izvještaju iz tog vremena piše da su tamo najbrojniji Draže, a Petrisi su najbogatiji, koji se u Osoru spominju u 14. stoljeću. Uz njih su od starinaca bili još Grabbie i Schie.
Godine 1500. u Osoru su živjele sljedeće plemićke familije: Schia, Draža, Sbarra, Lucico, de Santis, de Albritiis, Radoca, Petris, Carvino, Machinich, Sforzinich, Zubranich, Tussich, Letich, Jugano, Cicuta, Spin, Vardabasso i Moscardino. Godine 1600., spominju se ove: Draža, Petris, Lio, Pastoso, Zambelli, Calafanto, Gambaro, Sforza, Cupin, Peretti, Cumuli, Dragogna, Biondi i Benedetti.
Do povećanja osorskog plemstva dolazilo je na neobičan način, i to u razdoblju kada je grad demografski bio poluprazan. Naime, zbog iseljavanja od nezdravih uvjeta za život što je uzrokavala malarija, a onda i zbog izumiranja pojedinih rodova, desilo se da je već početkom 15. stoljeća u Osoru preostalo svega nekoliko takvih rodova. Stanje je postalo zabrinjavajuće. Osoru je zaprijetila opasnost da se ugasi njegovo osnovno upravno tijelo, a to je bilo Vijeće koje su sačinjavali i vodili samo plemići. Morao se iznaći način da do toga ne dođe. Vijeće je uputilo molbu Senatu u Veneciju da dozvoli popunu plemićkog staleža administrativnim putem. Dužd je na osnovi odobrenja Senata udovoljio molbi pa je Gradsko vijeća javno oglasilo da u redove plemića u Osoru može stupiti svaka osoba koja podnese zahtjev i u gradsku blagajnu uplati iznos od 200 dukata, uz ograničenje da osoba ne može biti obični seljak ("rustico e villano"). Kasnije je taj iznos povećan na 500, a onda u drugoj polovici 18. stoljeća čak na 1000 dukata. Tako je Osor na umjetan način sebi osigurao neophodnu stalešku prednost kojom je mogao opstati kao gradsko središte. U osorskom arhivu postoji bogata građa koja se odnosi na ovo pitanje jer su gradske službe vodile uredno evidenciju o novoupisanim plemićima.
U knjigama Libro di Consegli d'Ossero (po godinama upisa), može se pratiti čitav tijek popune osorskog stanovništva na taj način. Tako nalazimo podatak da su 1625. godine u redove plemića na taj način primljeni: Zubranichi, godine 1651. Sforze i Zambelli, godine 1652. Adrace, godine 1653. Fericioli i Moise, godine 1656. Biondi, godine 1658. Benedetti i Caimer, godine 1695. Venier, godine 1699. Trincheri, Delio, Lio, Peretti, Cagnola i Sablich, godine 1701. Tintinago, godine 1709. Bartoli, godine 1739. Mons, Vescovo Ferro s bratom, godine 1743. Salvi, godine 1744. Vodarich (iz Lubenica), Marzenta, Marchio i Bergellich, godine 1748. Podrini Veneto, godine 1756. Bon di Torcello, godine 1776. Varda, godine 1788. Bon di Cherso, i najzad, godine 1790. Saverio de Papia.
Familije koje su na ovaj način bile primljene u redove osorskih plemića bile su s raznih strana. Kada se pročulo da se u Osoru može dobiti plemstvo novcem, mogi su došli iz Istre, dalmatinskih gradova, pa i iz Italije. To su uglavnom bile imućne osobe, bogati trgovci, novopečeni veleposjednici, pa čak i oficiri koji su uz pomoć novca željeli postati "plemići". Neke od tih familije koje su bile upisane u osorsko općinsko vijeće i time stekle pravo plemstva, živjele su u Cresu i izvanotočkim gradovima kao obični građani. Takav slučaj je bio s Fericiolijima, Trincherijima, Sablichima, Cagnolama, Andrariama i drugima, no, svi su imali pravo nositi mač i druga plemićka obilježja, a time pravo na staleške pogodnosti. Ti plemići, međutim, nisu bili uvažavani kao "pravi" plemići u drugim gradovima i zemljama. Nazivali su ih "nobili assonti", za razliku od pravog plemstva "i nobili originarii".
Dakako, i u Cresu je postojalo staro plemstvo. Godine 1318. spominje se familija Lepe, između 1335. i 1341. godine Ursi, godine 1445. Barba, pa 1448. de Filippo, 1449. Profaci, godine 1550. Bruta i Percovich, a nešto kasnije Dragogna, Capicio, Donati, Zambelli, Petris, Antoniazzo, Colombis, Bocchina i Moise. Neke stare osorske plemićke familije su se preselile u Cres, cijele ili samo pojedini njezini ogranci, pa zato iste nalazimo u oba grada.
Mjere koje je Osor provodio da bi povećao plemstvo i na taj način stvorio mogućnost opstanka, ipak ga nisu mogle spasiti od propadanja. Dok je taj grad muku mučio zbog osipanja stanovništva, nedaleki grad Cres se sve više razvijao kako prostorno, tako i demografski. Osor je 1553. godine imao svega 500 stanovnika, dok je Cres 1695. godine imao 2500, godine 1778. imao je 3000, Osor svega 250. Čak su neka zabačena otočka sela prevazišla Osor, pa i susjedno selo Nerezine.
No, unatoč tome, ostarjeli i opronuli Osor nije se predavao. Nevjerojatno je pod kakvim je okolnostima i uvjetima taj gradić ostao središtem otočke administracije kroz sve vrijeme mletčke vladavine. U njemu je još uvijek bilo sjedište biskupije, otočki knez se nazivao osorskim iako je živio u Cresu itd. Feudalna Mletačka Republika je u prvi plan stavljala interese starih feudalnih institucija, pa je uz pomoć s te strane Osor sve do pada Mletačke Republike 1797. g. bio glavni grad otočke skupine Cres-Lošinj. Čak do prije četrdesetak godina u njemu je čak djelovala ispostava malološinjske lučke kapetanije pa su sva plovila stanovnika naselja u njegovom okruženju na Cresu i Lošinju, nosila osorsku registraciju "OR", što je relikt nekadašnjeg Osora – tisućugodišnjeg pomorskog i administrativnog središta otočke skupne Cres-Lošinj.
Slijedi: Znameniti Cresani i Lošinjani u Srednjem vijeku