U posljednjih mjesec dana, otkako sam se vratila sa HIR-a nakon dvostrukog prelaska Atlantika, nebrojeno sam puta čula pitanja "Kako je provesti 45 na pučini, bez kopna na vidiku?", "Kako je dijeliti skučeni prostor s posadom?", "Što ste jeli i pili?", te najčešće "Što ste radili da vam ne bude dosadno?!". Stoga, evo kratkog pregleda kako preživjeti 90 dana na pučini oceana, a da ne umreš od dosade i ne posvađaš se s posadom.
Kako se jede na brodu
Na brodu se jede isto kao i doma, samo malo bolje. Potrebno je nešto više planiranja prilikom odabira i kupnje namirnica, te više brige oko čuvanja hrane. Prije polaska popisali smo sve što inače koristimo u kućanstvu, vodeći računa o tome da na brodu praktički nemamo hladnjak, jer dok jedrimo štedimo struju. To znači da nismo imali svježih mliječnih i fermentiranih proizvoda te polutrajnih salama, osim prvih nekoliko dana po isplovljavanju. Eksperimentom smo potvrdili da jaja mogu trajati i do 40 dana bez hladnjaka, a potkraj tog roka mogu se skuhati, pa i ukiseliti. Maslac traje i do mjesec dana. Umjesto polutrajnih salama, jedu se kvalitetni suhomesnati proizvodi: kulen, pršut, buđola i sl. Domaći špek i panceta najpopularniji su, kako za jelo tako i za kuhanje. Umjesto svježeg mesa za kuhanje smo koristili vakumirane kobasice te konzerviranu kuhanu šunku, mesni narezak i neizostavnu tunjevinu. Kad je bilo svježe ribe, i svježu ribu, naravno.
U početku se događalo da nam potrune neka tikvica i rajčica ili da nam uvene paprika i mrkva, no s vremenom smo shvatili kako se što najbolje čuva, što traži mračno i hladno, a što prozračno mjesto. Pažljivim skladištenjem voća i povrća, uspjeli smo imati svježih namirnica tijekom cijelog prelaska oceana (do 45 dana), pa smo za konzervama posezali vrlo rijetko. Ipak, na brodu je preko 50 kg konzerviranog povrća i voća, za svaki slučaj.
Iako je na brodu najpraktičnije koristiti trajni kruh, nije ga moguće svuda nabaviti, nema ga ni na Zelenortskim otocima ni u Brazilu. Stoga smo tijekom prelaska oceana kruh uglavnom sami pekli. Nema ljepšeg mirisa i boljeg raspoloženja na brodu, nego kad zamiriši svježi kruh ili pecivo, osobito buhtle.
O pripremi hrane na brodu bih mogla knjigu napisati. Zapravo ju i pišem – dobila sam zadatak, na temelju našeg iskustva i zapisanih recepata, složiti malu brodsku kuharicu. Naime, iako smo na brodu pretežno pripremali uobičajena domaća jela poput punjene paprike, musake, tjestenina s umakom i salata s tunjevinom, povremeno smo se upustili i u malo egzotičnija jela kao brazilska feijoada, quiche lorraine, viška pogača, i sl. Pekli smo i jednostavne kolače: zlevanku, kruh od banana, brownies, tart s jabukama i sl., no svaki od tih recepata morao je biti prilagođen brodskim uvjetima pripreme. Skromni uvjeti i minimalni radni prostor (manje od 1.5 m2) koji se neprekidno ljulja, te limitiran izbor posuđa, nedostatak kuhinjskih pomagala i određenih svježih namirnica su popriličan izazov, ali sve se može svladati uz malo kulinarske kreativnosti.
Najpopularnije piće na brodu je čaj. Čaj se pije tijekom cijelog dana, pa i noći. Osim velikih količina čaja i piva, koje se više hladilo u santinama nego u hladnjaku, na brodu se popilo dosta ruma i nešto crnog vina. Otkriće u Brazilu su bili zeleni kokosi. Njihova slatka voda gasi žeđ kao obična voda, a može zamijeniti čak i infuziju. No kako nismo bili bolesni, umjesto za infuziju mi smo zelene kokose koristili za pripremu maštovitih koktela. Ulijevali smo u njih rum, cachaçu, whiskey, limetu. A povodom mog kumstva maloj Meri Dragičević napravili smo i prigodni koktel "Meri". Nažalost, kokosa nismo ponijeli mnogo jer su zeleni kokosi dobri samo dok su svježi, 10-15 dana.
Spavanje pod nagibom
S jedne strane, na brodu se spava u prilično asketskim uvjetima. S druge strane, u životu se nisam bolje naspavala nego na brodu. Svaki član posade ima svoj ležaj i to je obično sav prostor koji vam je na raspolaganju, kad ste na maloj sportskoj jedrilici. To znači da vaša torba sa svim stvarima stoji ispod ili uz ležaj, a ponekad i na samom ležaju (ispod glave ili nogu spavača). Brodski krevet obična je daska na kojoj se nalazi pet cm spužve. Posada donosi vlastitu plahtu i vreću za spavanje, a na brodu je nešto dodatne posteljine, jastuka i flisanih dekica, koje daju bar privid udobnosti.
Kad nas je ostalo samo dvoje, bezobzirno sam prisvojila sve jastučiće – ne toliko jer sam "kraljevna na zrnu graška", koliko zbog toga da ne ispadnem iz kreveta. Naime, pri valjanju broda po oceanskim valovima, brod je nerijetko nagnut i više od 30°, pa je lako otkotrljati se s kreveta. Zbog toga je ležanje i spavanje na brodu ponekad vrlo zahtjevno, pa čak i fizički naporno, mišići su stalno napeti u nastojanju da tijelo održi ravnotežu i ostane na ležaju. Ponekad vas iznenadni val doslovno izbaci iz kreveta, pa su neki od nas i više puta završili na podu. No kad sam shvatila da je moguće postaviti jastučiće između ležaja i brodskog stola u salonu, stvorila sam mekanu "barikadu" koja mi je omogućila da se potpuno opustim i mirno spavam, bez obzira na valjanje broda.
Zaspati uz ljuljanje valova i pluća punih čistog morskog zraka je nešto neopisivo. Taj san je toliko kvalitetan, da već nekoliko sati u potpunosti obnovi organizam i osjećate se fantastično. Štoviše, teško je i spavati klasičnih osam sati u komadu s obzirom na tvrdu podlogu, ali na brodu je ionako uobičajeno spavanje u kraćim intervalima.
"Čistoća je pola zdravlja, ...
...a šporkica druga polovica!", kaže stara otočna poslovica. Na brodu to dolazi do izražaja, jer održavanje higijene na maloj sportskoj jedrilici traži možda i najviše kompromisa.
Na HIR-u postoji mali brodski toalet, od milja nazvan "Blake". Mehanički je to WC koji je potrebno prije korištenja pažljivo ispumpati, odgovarajućim redoslijedom odvrnuti ventile, ispumpati nakon korištenja i opet odgovarajućim redoslijedom zatvoriti ventile. WC-protokol je detaljno zapisan na zidu, a bilo kakvo odstupanje od procedure uzrokuje gadne probleme.
Dnevna higijena, pranje ruku i zuba, brijanje i tuširanje – odvija se na palubi i na krmi broda. Dva kamperska tuša na potisak tlakom napunjena su slatkom vodom, no uglavnom se koristi morska voda koju grabimo mekom platnenom kantom. Za tuširanje biramo sunčane dane s manje vjetra, kad je manja šansa da se onako nasapunani odskližemo po palubi. Dok smo bili na Mediteranu, kupali smo se u moru, no na Atlantiku nema puno prilike za kupanje. Kako je ocean dosta hladniji od Mediterana, neki članovi posade češće pribjegavaju "pranju" vlažnim maramicama, no ja volim tuširanje morskom vodom i polijevam se kad god mogu. Doduše, kad temperatura mora padne na 12°C, to je moje polijevanje nešto kraće nego inače.
Održavanje ženske kose je naizgled komplicirano u takvim uvjetima, ali zapravo jednostavnije nego u svakodnevnom urbanom životu. Kosu sam svakih 8-10 dana prala uobičajenim šamponom i regeneratorom u morskoj vodi, zatim isprala slatkom vodom, te nakon sušenja splela u pletenicu. Kosu bih svaka 3-4 dana rasplela, raščešljala i opet splela u pletenicu, kao moja baka nekad. I to je to! Što zbog sunca, što zbog vjetra, na glavi stalno nosimo kape i šešire, pa bilo kakva frizura ionako nema smisla.
Suđe se pere u morskoj vodi, s kvalitetnim (po mogućnosti biorazgradivim) deterdžentom. U Brazilu smo kupili neki deterdžent koji je potpuno beskoristan – lako što se ne pjeni, ali uopće ne otapa masnoću. Srećom pa smo imali u rezervi klasični univerzalni sapun, onaj veliki starinski, s mirisom limuna, s kojim se nekad pralo sve – i rublje, i kosa i suđe.
Pranje rublja na ruke je gnjavaža i to će vam reći svatko tko nema perilicu rublja. U lukama bespoštedno koristimo praonice, no na oceanu povremeno moramo oprati nešto rublja na ruke, pa biramo sunčane dane s manje vjetra za taj pothvat. Rublje peremo u morskoj vodi, a ispiremo u malo slatke vode prikupljene nakon kiše ili ispiranja kose, te iz jednog kanistra koji je otpustio čudan okus. Rublje isprano u slanoj vodi gotovo je nemoguće osušiti na moru jer sol zadržava vlagu, a na visini od 2-3 m od morske površine ta je vlaga velika. Zbog toga se propinjemo razapeti rublje što dalje od palube, na što veću visinu, kako bi ga vjetar dobro posušio. To obično znači akrobaciju u kojoj stojiš na vrhovima prstiju, jednom se rukom držiš za nešto, a zubima i drugom rukom rasprostireš robu, dok se brod propinje na valovima i do dva metra.
Aktivnosti na brodu
Na brodu naizgled nema mnogo posla, pa ipak smo nekako uspjeli biti okupirani cijelo vrijeme, te ponekad čak nismo stigli obaviti sve što smo planirali za taj dan. Aktivnosti se mogu svrstati u tri grupe: navigacija i upravljanje brodom, održavanje broda i kuhinja.
Svakodnevno se putem satelitske veze skida prognoza vremena, prati se i bilježi pozicija broda, te vodi brodski dnevnik. U skladu s vremenskim uvjetima prilagođava se postav jedara i smjer kretanja, što nekad znači da cijeli dan nije potrebno ništa pipnuti, kad je vjetar konstantan i iz dobrog smjera, a nekad znači da svaki čas treba nešto prilagođavati, zatezati i popuštati, raditi virade i druge manevre, kad je vjetar promjenjiv ili puše iz krivog smjera.
HIR 3 ima dobar i pouzdan autopilot na vjetar, od milja nazvan Miško, koji je proglašen najzahvalnijim članom posade. Ne jede, ne pije, ne priča puno, samo šuti i kormilari dan i noć, bez riječi prigovora. Jedino mu ne paše bonaca, kad nema dovoljno vjetra. Tad uskače njegov mlađi brat, Elektro Miško.
Održavanje broda je možda najteža rutina, posao kojem nema kraja. Od motora, preko jedara, konopa i ostale opreme – sve zahtijeva svakodnevne provjere, sitne popravke, zamjene, nadopune i nadogradnje. Motor je kao kronični bolesnik, uz redovitu terapiju - provjeru i dopunu goriva i ulja, stalno ima neke simptome koje treba dodatno tretirati i popravljati. Katkad mi se činilo da Saša više vremena provodi s glavom pod palubom nego iznad nje, osobito u prvom prelasku Atlantika. Motor za plovidbu gotovo da i nismo koristili, ali je važno povremeno ga upaliti da se napune akumulatori i da si siguran da je spreman, za slučaj da zatreba. U drugom prelasku Atlantika, srećom, nismo imali značajnijih poteškoća s motorom pa je i plovidba bila bezbrižnija.
Tijekom plovidbe preko oceana izmjenjuju se periodi mirnijeg vremena i periodi s jakim vjetrom i velikim valovima. U potonjima se nerijetko dogodi da nešto pukne, slomi se, otrgnu se mrežice s voćem, odvali se neka letvica ili sl. Svi kvarovi koji nisu krucijalni za plovidbu obično čekaju mirniji period, pa za mirnijih dana onda kreće radna akcija šarafljenja, lijepljenja i drugih popravaka.
Isto vrijedi i za kuhanje – iako smo svladali tehnike kuhanja i na vrlo velikim valovima, pekli smo kruh i pri vjetru od 25 čv i na valovima preko pet metara, ipak sam birala mirnije vrijeme za kulinarske egzibicije. Tijekom mirnijih dana obično bih skuhala nekoliko jela, ispekla kruh i kolač, tako da imamo sve pri ruci kada se vrijeme pogorša.
Osobito je važno redovito pregledavati voće i povrće, kako bi se odvojili komadi zreli za upotrebu ili oni koji su se tek počeli kvariti od onih koji su potpuno zdravi. Također je potrebno iz spremišta ispod ležaja nadomjestiti namirnice koje su potrošene, tj. upotpuniti police hranom koja se aktivno koristi, kako bi sve bilo nadohvat ruke. Kako je brod stalno u pokretu, navikli smo se stvari odlagati tako da ne mogu pasti ili odletjeti uslijed neočekivanog udarca vala, pa ipak svako toliko je potrebno pospremiti sitnice i porediti brod, čak i kad je samo dvoje ljudi na njemu.
Kako se brod stalno kreće i valja na valovima, čak i za mirnijeg vremena, sve aktivnosti na brodu puno dulje traju i kompleksnije su nego inače. Nerijetko bismo se za tih "mirnijih dana" tako naradili i izmorili, da bi nam dobro došao period težeg vremena da se malo odmorimo i besposličarimo.
Besposlica je od Boga
Prelazak oceana izazov je jedriličarima iz niza razloga, a jedna od opasnosti koju mnogi vide u tom izazovu jest dosada. Mi se dosade nismo osobito bojali – nismo ponijeli nikakve društvene igre ni filmove, ponijeli smo tek nešto knjiga u papirnatom i digitalnom obliku, nekoliko bilježnica i tri iPoda puna glazbe, s više od 50.000 pjesama. Na HIR-u je gotovo obavezno da nešto svira, a prelazak oceana bio je prilika da temeljito preslušamo sve što imamo pohranjeno, mimo uobičajenih izbora. Slušali smo sve, od talijanske canzone i francuske šansone, preko svih razdoblja rocka i popa, do jazza i suvremene domaće produkcije. Glazbu smo birali u skladu s vremenom i aktivnostima, veselo i živahno uz kuhanje, opuštajuće uz popodnevni koktel i zalazak sunca, klasike prije spavanja. Povremeno smo imali glazbeni maraton nekog izvođača s opsežnijim opusom, poput Leonarda Cohena ili "Pink Floyda".
Umjesto TV-Dnevnika, svaku večer poslije večere poslušali smo jednu ili dvije epizode BBC-podcasta "The Desert Island Discs", radio-emisije koja preko 75 godina ugošćuje poznate ličnosti. Intervju u kojem uz odabir osam skladbi gost priča o svojem životu, poslu i hobijima često nam je bio inspiracija da potražimo nekog glazbenika i poslušamo pjesme koje inače nisu naš uobičajeni izbor. Tako su se na našoj playlisti našli Michael Bublé, Elton John i Cher.
Osama na brodu nekome pada teško, no nama ni u jednom trenutku nije smetala. Satima mogu gledati u more i valove, nebo i oblake. Nikad mi ne dosade, uvijek su drugačiji, uvijek su mi lijepi i zanimljivi. Fotogenični.
Nisam ranije shvaćala meditaciju i ono "isprazni glavu od misli". Moj mozak uvijek radi na više kolosijeka i ideja "praznine misli" mi je bila nepojmljiva. No na brodu, daleko od svega, nekako se stiša buka u glavi, misli same nestanu i spontano postigneš stanje meditacije. I to je nešto prekrasno.
Osim promatranja mora iz kokpita, sate i sate provela sam u krevetu – da, nažalost nije svaki dan takav da možeš sjediti u kokpitu i zuriti u more i oblake. Kad vjetar fijuče i valovi prelijevaju brod ugodnije je ušuškati se u dekicu pod palubom, skuhati čaj i čitati ili pisati nešto. I Saša i ja smo stalno nešto piskarali – on vodi službene bilješke u brodskom dnevniku, te svoj osobni dnevnik u jednoj vodootpornoj tekici. Ja sam za dva prelaska oceana ispunila četiri vodootporne tekice svojim bilješkama, te zapisala preko 60 recepata i još toliko uputa o različitim namirnicama, kao kostur buduće brodske kuharice.
Svaki dan na papirić bilježimo koliko smo milja prešli u protekla 24 sata i "događaj dana" te napravimo obavezni dnevni selfie. Dio je to malog eksperimenta da utvrdimo da li nas je i koliko promijenilo vrijeme provedeno na pučini.
Na brodu nema interneta – postoji satelitska veza putem koje je moguće skinuti prognozu vremena te primiti i poslati tekstualne email-poruke. To znači da nema ni društvenih mreža, ni portala ni drugih online-zanimacija. Ipak, da ne živimo baš u potpunoj izolaciji, prijatelj Ante svakodnevno nam šalje pregled naslova s portala. Kad taj mail stigne, kuhamo kavu i čaj ili pripremamo koktel s kokosom, pa svečano naglas čitamo "vijesti". Isto tako čitamo i mailove koji pristižu od prijatelja – kao nekad kad su pisma dugo putovala iz daleka, svakom se mailu jako veselimo, osobito kad su opsežni i duhoviti, kakve šalju Boris i kum Žika.
Komunikacija u izolaciji
Jedno od najčešćih pitanja odnosi se na apstinenciju od interneta odnosno od društvenih mreža. I Saša i ja smo vrlo aktivni korisnici Facebooka i Instagrama, pa je bilo za očekivati da će nam to jako nedostajati. Kažu stari "čega nema, bez toga se može" i doista je tako. Ponekad mi je nedostajalo da mogu "guglati" neki recept ili informaciju, ponekad bih se upitala što je s nekim od prijatelja – tad bih poslala mail i saznala što me zanima. Nikakva apstinencijska kriza nas nije uhvatila niti smo manijakalno visili na Facebooku kad smo se dokopali obale. Naravno da smo pregledali svoje društvene mreže, ali realno ne možete pregledati sve što se dogodilo unatrag 40 dana, niti to želite. Dobra strana te privremene apstinencije i neaktivnosti je da mi je danas Facebookov "news feed" puno manji i neopterećen nebitnim vijestima i dnevnom politikom.
Satelitsku vezu smo, osim za skidanje prognoze i emailova, koristili za povremene telefonske razgovore s obitelji, da se naši najbliži ne brinu previše za nas, te za javljanja u "Pomorsku večer" Radio Pule, jer Dorina Tikvicki redovno prati HIR 3 i rado izvještava o svim aktivnostima posade broda.
Ograničena komunikacija sa svijetom, nedostatak interneta, televizije i drugih distrakcija, neminovno utječe na to da ste okrenuti više prema sebi, na razgovor s posadom i sa samim sobom. Neovisno o tome hoćete li to zapisati ili ne, suočeni ste s vlastitim tokom svijesti i mislima za koje niste ni znali da ih imate. Takvi trenuci introspekcije dogode se iznenada, u tišini noći, pod udarima valova i vjetra, pod zvjezdanim nebom ili za vedre bonace, nikad ne znate kad će vas zaskočiti i kad ćete se naći oči u oči sa sobom. Nekima je to zastrašujuće, vjerojatno nekoga to može i izluditi. I Saša i ja smo navikli provoditi dosta vremena sami sa sobom, tako da nama ti dugi periodi samoće nisu predstavljali problem. Meni je ta osama i izolacija bila blagotvorna, u svakom pogledu. Vratila sam se puno opuštenija, sretnija i skromnija u očekivanjima od života.
I Saša i ja navikli smo dijeliti život na brodu s ostatkom posade, no tijekom ove duge oceanske plovidbe preko Atlantika naučili smo konačno biti i potpuno sami, jedno s drugim. U više od 90 dana na manje od 10 m2 životnog prostora, ni u jednom trenutku nije bilo velikih tenzija i ozbiljnih konflikata uzrokovanih izolacijom i nedostatkom društva. Zapravo smo neočekivano ugodno proveli tih 90 dana, sami na Atlantskom oceanu. Iako je Cape Town otpočetka bio destinacija prema kojoj plovimo, ni nakon 90 dana Atlantika nisam pomislila "Ah, konačno!". Žao mi je bilo što napuštam brod i što ne mogu nastaviti s HIR-om dalje, puni krug oko svijeta. No tko zna, možda još bude prilike ukrcati se na nekoj od sljedećih etapa.