Ispis

Dječja igra virtuoza na gitari

Krešimir Bedek / foto: M. Đukanović
Krešimir Bedek / foto: M. Đukanović
Na drugom koncertu 44. Osorskih glazbenih večeri nastupio je mladi hrvatski gitarist Krešimir Bedek. Diplomirao je gitaru 2005. u razredu Darka Petrinjaka na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Posijediplomski studij završio je u Nizozemskoj, a zaposlen je kao docent na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Dobitnik je glavne nagrade za mlade glazbenike "Darko Lukić", te je laureat brojnih međunarodnih natjecanja za gitaru u Nizozemskoj, Portugalu i Španjolskoj.

S obzirom na to da je u isto vrijeme na lošinjskom glavnom trgu održan koncert popularnog "Queen Tribute Banda", osorska ex-katedrala ugodno je popunjena publikom nešto zahtjevnijeg glazbenog ukusa. I upravo za takvu publiku pripremljen je program koncerta.

Za uvod smo poslušali kratke Varijacije na Schubertov "Trauerwalzer", op.4 hrvatskog skladatelja Ivana Padoveca, nježno zagrijavanje instrumenta i glazbenika. U odnosu prema gitari, mladi Bedek ima ponešto od ekspresije Stjepana Hausera, u načinu na koji gleda i grli svoju gitaru, no bez imalo lascivnosti svojstvene Hauseru.

Glavni komad večeri suita je za gitaru "Prinčeve igračke", ruskog skladatelja Nikite Koškina. Glazba suite, koja prati priču o zaigranom princu i njegovim igračkama, obiluje zanimljivim zvučnim rješenjima i efektima, posebno perkusionističkog karaktera, koja vrlo sugestivno oslikava priču koju je osmislio sam skladatelj. Izvedba je to u kojoj glazbenik kao da se posvađao s instrumentom – udara ga i grebe po žicama, muči ga i zlostavlja do krajnjih granica, u nastojanju da nam demonstrira sve načine na koje je moguće kontrolirano proizvesti zvuk i ton... a doista je nevjerojatno što je sve Bedek izvukao iz svoje gitare – od distorzije električne gitare i zvuka doboša, do švićkanja biča i galopa konja.
U simulaciji bešćutne dječje igre, Bedek je prividno grub, no istovremeno i savršeno precizan u svakom dodiru instrumenta, a svaki sljedeći stavak donosi nove zvukove, te su obrve publike podignute u iznenađenju i iščekivanju. Ovacije publike i trostruki aplauz nedvosmisleno su potvrdile oduševljenje ekspresivnim nastupom i vještinom glazbenika.

Nakon pauze slijedi praizvedba kompozicije "Supertramp's Journal" koju je hrvatska skladateljica Ivana Kiš komponirala po narudžbi OGV upravo za Krešimira Bedeka. Radi se o kompoziciji za klasičnu gitaru koja je inspirirana posljednjim putovanjem planinara i putnika Christophera McCandlessa, također poznatog kao Alexander Supertramp. Kroz tri stavka pratimo posljednje dane ovog avanturista, te njegovu smrt u bespućima Aljaske. Posljednji tonovi ostavljaju nas malo rezigniranima... no ipak aplauz.

Nakon uobičajenog uštimavanja konačno smo spremni za malo punokrvne španjolske gitare, no... izbor "Dvanaest etida za gitaru" brazilskog skladatelja Heitora Villa-Lobosa nekako baš ne ispune ta očekivanja. Andres Segovia, gitaristički virtuoz kojemu su ove etide posvećene, o etidama je zapisao: "...sastoje se od formula iznenađujuće učinkovitosti za tehnički razvoj obje ruke, a istodobno nose neovisnu i nesuspregnutu glazbenu ljepotu koja nema didaktički cilj, nego trajnu estetsku vrijednost umjetničkoga koncertnog komada." I doista, ne može se reći da nisu glazbeno zanimljive, ali prvenstveno su tehnički zahtjevne i definitivno služe za demonstraciju vještine više nego za ugađanje publici... No Krešimir Bedek ni nije pozvan ugađati publici lakim notama, nego pokazati najbolje od svoje gitarističke vještine. I to je uspješno učinio.

Publika je to nagradila velikim pljeskomo i zatražila bis, a osobito se svidio gospođama u prvom redu koje su cijelu izvedbu neprekidno snimale mobitelima. Mi koji smo očekivali i nešto temperamentnijih latinoameričkih melodija, morat ćemo ih potražiti na nekom od sljedećih koncerata.