Poznati ansambl hrvatskih i talijanskih glazbenika već je prethodnih godina uspješno nastupao pred osorskom publikom, pa nije bilo većih iznenađenja. Mirijam Contzen i Giovanni Guzzo na violini, Aleksandar Milošev i Marko Gjenero na violi, Pierre Doumenge i Monika Leskovar na violončelu, te Giuseppe Andaloro na klaviru u četiri su točke programa nastupili u četiri različita sastava.
Na početku je kvartet talijanskih glazbenika izveo Adagio za gudače op.11 američkog skladatelja Samuela Barbera. Dostojanstvenost, a istodobno i intenzivnost i strastvenost glazbene misli glavne su odlike ovog snažnog Barberovog djela, pa stoga nije čudno da se Adagio u nekoliko navrata izvodio na sprovodima značajnih svjetskih ličnosti, poput princeze Grace od Monaka, te američkih presjednika Franklina D. Roosevelta i Johna F. Kennedyja.
Druga točka programa praizvedba je narudžbe osorskog festivala od mladog hrvatskog skladatelja Tibora Szirovicze (r. 1981.). Skladbu “Alkemičar” posvetio je Moniki Leskovar koja ju je izvela u suradnji s autorom. Naime, kompozicija je pisana za violončelo i elektroniku, a sam autor o njoj kaže ”Na samom početku donosi kontrast nekoliko različitih suvremenih gudačkih tehnika. Soundtrack se u početku pojavljuje gotovo neprimjetno, te postupno preuzima inicijativu pri čemu su neki elektronički zvukovi izvedeni iz samog instrumenta uz dodane umjetne zvukove i efekte." Između elektronike i violončela nastaje intenzivan dijalog koji stvara iluziju poveznice između realnoga i nadrealnog svijeta. Monika Leskovar je uistinu bila alkemičar i iluzionist, te je publika izrazito gromkim aplauzom pozdravila ovu praizvedbu. Čini se da osorska publika cijeni eksperimente s elektronikom, jer je i prošlogodišnja praizvedba elektronike u suradnji s udaraljkama autorskog dvojca Sinković/Merčep bila izuzetno dobro prihvaćena od publike.
Gudački sekstet iz opere Capriccio Richarda Straussa zasigurno je jedno od najboljih njegovih djela. Posljednja njegova opera svojevrsna je glazbena oporuka u kojoj skladatelj propituje jednu od prastarih stvaralačkih dvojbi: tko ima
prvenstvo, glazba ili riječ? U tom propitivanju gudački sekstet dobio je ulogu argumentirati prvenstvo glazbe i doista - ova prelijepa elegična kompozicija oduševljava majstorskim spajanjem raskošne tonske palete s jednostavnošću te čistoćom izraza i strukture, uz bujicu boja i emocija koje se snažno iskazuju u toplom gudačkom tkivu. Iako sam osoba od riječi i intuitivno bih uvijek prednost dala riječima, ova glazba govori i bez riječi i doista uvjerljivo argumentira da je ponekad i sama glazba dovoljna.
Nakon kratke pauze koju smo iskoristili da se osvježimo i udahnemo malo zraka, dobili smo pravu glazbenu poslasticu. Prvi klavirski kvartet u g-molu op.25 Johannesa Brahmsa odsvirali su kao gudački trio Giovanni Guzzo, Marko Gjenero i Monika Leskovar, te Giuseppe Andaloro na klaviru. Strukturirano u četiri stavka, ovo kompleksno glazbeno djelo izvrsno predstavlja Brahmsa kao skladatelja koji je još u svoje vrijeme proglašavan nasljednikom Beethovena. Iako je izvodi kvartet, ova je glazba velika i dramatična, ispunjava golemi prostor zvukom i harmonijama, kao da je pred nama orkestar. Zanimljivo je bilo primijetiti kako su brojni slušatelji iz publike izuli obuću i bosim su nogama u punom kontaktu s hladnim mramorom... Kao da žele još intenzivnije i intimnije doživjeti rezonanciju i zvuk glazbe. Zatvorenih očiju i u punoj koncentraciji odslušali smo 45 minuta Brahmsa, a veličanstveni Rondo alla zingarese na kraju izmamio je strastvene usklike oduševljenja od nekolicine.
Bio je ovo vrlo dobar koncert Monike i prijatelja i ne sumnjam da je prisutna publika bila zadovoljna, osobito izvedbama Straussa i Brahmsa, no izostala je čarolija koju smo doživjeli nekoliko dana ranije, na koncertu pod svijećama. Naravno, nemoguće je tu čaroliju stvoriti baš svaki put, zato je i zanimljivo uvijek iznova prisustvovati koncertima, pa se povremeno dogodi i to.
