U mirovinu ide Gordana Šegota, nakon 44 godine podučavanja lošinjske mladosti glazbi, a na čemu su joj čestitali kolege, bivši i sadašnji učenici na nedavnom koncertu povodom kraja školske godine.
Kako je "friška" umirovljenica, profesorica Šegota, zakoračila u svijet glazbe?
- Došla sam kao 21-godišnjakinja, iz Varaždina. Ondje sam, poslije osnovne škole, gdje sam išla na nastavu glazbenog i pjevala u školskom zboru, završila srednju školu u trajanju od šest godina, što je kasnije priznato kao viša sprema. Pjevala sam u zboru Glazbene škole, čiji je direktor bio Marijan Zuber. Bili smo i na petnaestodnevnoj turneji po Njemačkoj, od Ingolstadta do Bremerhavena. U prvom dijelu, pjevali bismo klasičnu, a u drugom dijelu narodnu glazbu od Triglava do Đevđelije i nailazili na oduševljenje publike. Više puta bili smo gosti u Grazu, na temelju suradnje naših škola, a žao mi je što se išlo na turneju u SAD, godinu dana nakon što sam već završila školu. Iz tih se dana sjećam sadašnje lošinjske kolegice Mirjane Nikolić, koja je u školu dolazila iz Koprivnice.
Kako to da ste došli upravo na Lošinj?
- Kada sam bila pred diplomskim, novoosnovano Glazbeno društvo "Josip Kašman" s glazbenom školom u Malom Lošinju (zanimljivo, u vodstvu Društva bio je Boris Šegota, koji je kasnije postao njen suprug, op.a.) raspisalo je natječaj zbog velikog interesa mladih. Direktor Zuber pozvao me u ured i predložio mi Lošinj i prije same diplome. Željela sam na more, a nikada prije nisam bila ovdje, iako je moja obitelj ranije već imala kontakt s Lošinjem, a ja sam kao djevojka ljeti odlazila na Rab. Dočekali su me Josip Smojver i Pio Zorović, a već u rujnu počela sam raditi. Smojver i ja radili smo u tavanskom prostoru bivšeg Doma JNA, u prostoriji pregrađenoj ormarima. Radili smo klavir, harmoniku i puhačke instrumente, a imali smo djecu od trećeg do osmog razreda osnovne škole. Prva učenica bila je Antonela (Kunda, op.a.), sada kolegica. Instrumenti su bili stari, pianino je dopremljen iz Odgojnog doma i preuređen toliko da se na njemu moglo raditi. Svoj klavir školi je poklonila dr. Ana Jakša. Imali smo staru harmoniku, nastupali smo na raznim općinskim proslavama, za Dan škole i slično.
Bilo je više entuzijazma, a nije bilo onoga što postoji sad, da ljudi najprije pitaju koliko se što plaća. U međuvremenu sam uz posao završila i dvije godine doškolovanja za harmoniku, pri riječkoj Školi "Matetić Ronjgov".
Kako se razvijala vaša karijera?
- Iz tog prostora, koji je ponovo počela koristiti JNA, prešli smo u stari Dječji vrtić na Brdini, onda u prostor Narodnog sveučilišta, gdje je danas umjetnička zbirka "Mihičić", a radili smo čak i u prostoriji Sportskog društva "Udica". Dvije sam godine usporedno radila i u Dječjem vrtiću, a poslije toga, mnogo je te djece došlo u osnovnu glazbenu školu. Prešli smo potom u prostorije u zgradi kina, sve do prije tri godine, kada smo prešli u Osnovnu školu, prema novom zakonu, a nakon što smo dotada bili dijelom Pučkog otvorenog učilišta. Osamdesetih godina vodila sam zbor odraslih u Nerezinama. Radila sam i tečaj harmonike za tete iz vrtića, kako bi lakše radile s djecom kroz glazbu. Za vrijeme rata pao je interes za harmoniku - takvo je bilo shvaćanje ljudi, vladala je takva atmosfera, ne samo na Lošinju, da se harmoniku povezivalo sa Srbijom. No, zanimanje se vratilo i sada škola ima devetoro učenika harmonike. Koliko ljudi kod kuće ima instrument, a ne zna svirati - vani tečajevi okupljaju ljude od 7 do 77 godina!
Možete li izdvojiti koga od učenika u vaše 44 godine rada?
- Svakako je sada aktualan Dino Đerić Baričević, koji je nastavio školovanje u Rijeci. Zanimljivo je i da sam radila s tri generacije jedne obitelji - Antonela, Tonka i Lena Kunda.
Uz posao, angažirali ste se i u lošinjskom Kazalištu "Josip A. Kraljić".
- Približno 35 godina sam u JAK-u, u koji sam došla preko supruga Borisa. Trebala im je šaptačica teksta, a radila sam i na raznoj drugoj logistici predstava. Napravili smo niz lijepih predstava, puno toga smo doživjeli i dosta toga saznali, surađujući s velikim režiserima, scenografima, kostimografima, stručnjacima za rasvjetu.