Sedamnaest glazbenika ansambla "Cantus" koncert su otvorili skladbom "Dolce furioso", praizvedenom 2003. na Muzičkom biennaleu u Zagrebu. Skladatelj Dubravko Detoni (1937.) o vlastitoj kompoziciji kaže: "Kao što naznačuje i sam naslov, zamisao je skladbe neprestano i uporno odmjeravanje grubih i finijih, tamnih i svjetlijih, 'muških' i 'ženskih' segmenata, koji na neki način variraju klasično načelo motivičko-tematskoga suprotstavljanja dviju krajnosti kao osnove za živost i napetost glazbenoga događanja". I doista, kompozicija je niz kontrasta, eksplozija zvuka i tišina, svojevrsni dijalog - manje kao borba, a više kao nadmetanje i razmetanje vještinom i preciznošću. Do izražaja dolazi uigranost ansambla i savršena podložnost dirigentskoj palici, a lapsusi ne prolaze neprimjećeno. Tek je nekolicina slušatelja s odobravanjem klimala, dok je veći dio publike uglavnom zdvajao u iščekivanju nastavka programa. Osobno mi je drago da u programu OGV-a imamo priliku čuti i ovakva - ne nužno lijepa i uhu ugodna, ali svakako zanimljiva glazbena djela.
Druga je točka programa kompozicija "In His House at R’lyeh Dead Cthulhu Waits Dreaming", mladog dubrovačkog skladatelja Ivana Končića (1988.). Neobičan naslov slutio je na nešto eksperimentalno i nismo ostali razočarani. Izvedba započinje hrkanjem! Naime, skladba zamišljena kao soundtrack za treći čin Lovercraftove priče "Call of Cthulhu" opisuje fiktivno mitsko podvodno biće koje posada broda pronađe i probudi iz dubokog sna. Mladi autor ugodno je iznenadio publiku komornom skladbom koja izvrsno koristi instrumente za personifikaciju likova i gradi priču kroz teme koje spretno veze i kombinira u slikovite atmosfere. Atraktivnost se postiže zanimljivim tehnikama sviranja, gdje gudački instrumenti na trenutak postaju perkusije, a istovremeno se gudi po vibrafonu i činelama, o uvodnom hrkanju da i ne govorimo. Međutim, unatoč tome, cijelo vrijeme postoji melodija koja gradi fabulu i sve skupa podsjeća na filmsku glazbu sredine 20. stoljeća, što nikako nije loše. Ne mora sva suvremena klasična glazba biti atonalna nemelodiozna buka, zar ne?
Nakon kratke pauze, u donekle reduciranom sastavu ansambl "Cantus" izveo je 4. simfoniju Gustava Mahlera (1860.-1911.), u obradi Klausa Simona za komorni orkestar, te uz sopran Ivane Lazar. Vjerujem da je ovo bio glavni motiv dolaska za veći dio publike, jer je bilo teško ne primijetiti kako se glave njišu u ritmu gudala tijekom cijele izvedbe. Naime, Mahler je u klasičnoj glazbi ono što je mainstream pop u suvremenoj. Teško je naći nekoga kome se ne sviđa, odnosno ako i deklarativno ne volite njegovu glazbu, istovremeno je teško oduprijeti se i ne zanjihati glavom kada je čujete. Osobito kad je riječ o 4. simfoniji koja je svojevrsni vrhunac Mahlerovog opusa - koncentrirana oko posljednjeg stavka, pjesme "Das himmlische Leben" ova je simfonija prikaz dječje vizije raja, te je sva nježna i bajkovita, zaigrana i puna bogatih suzvučja koja u najljepšim tonovima oslikavaju neki idilični, bolji svijet. Karakterizira ju zvuk praporaca s kojima počinje gotovo svaki stavak, a koji tako slikovito dočaravaju bezbrižnost i dječju igru. Ugodan sopran Ivane Lazar okončao je ovu glazbenu čaroliju i publika je nasmiješenih lica napustila Osor.
