"I Solisti di Pavia" relativno su nov komorni sastav, osnovan 2001. godine na inicijativu i pod ravnanjem talentiranog violončelista Enrica Dinda, a uz počasno predsjedavanje jednog od najvećih čelista XX. stoljeća, Mstislava Rostropoviča i financijsko pokroviteljstvo bankarske grupacije "Banca del Monte di Lombardia", strelovit uspjeh im je bio zagarantiran. I doista, u posljednjih petnaestak godina "I solisti di Pavia" gostovali su na svim važnijim glazbenim pozornicama Europe, a osobito su aktivni u interpretaciji i produkciji nosača zvuka, te su do sada izdali više od deset albuma s glazbom Bacha, Vivaldija, Haydna itd. Četrnaestoro glazbenika, pod vodstvom Enrica Dinda u paralelnoj ulozi violončelista i dirigenta, vrlo su zanimljiv komorni sastav i osorskoj su publici priredili vrlo ugodnu večer.
Program je započeo klasičnim "Koncertom za gudače" A. Vivaldija. Živahna i melodična, tipična talijanska barokna skladba u tri stavka, elegantna i energična u isto vrijeme, besprijekorno je izvedena uz razigrano i strastveno dirigiranje Enrica Dinda.
"Koncert za violončelo i gudače" C.P.E. Bacha (sin mnogo poznatijeg oca, J. S. Bacha, također poznat kao "Berlinski Bach") kao da je pisan za ansambl iz Pavije. Kompozicija započinje ritornellom za orkestar, a potom se uključuje violončelo (E. Dindo) - najprije imitirajući orkestralnu gestu, a potom i istražujući vlastitu melodiju. Beskrajno emotivan i melankoličan drugi stavak obiluje dramatičnim i tužnim trenucima, ljutnjom i kajanjem, u trećem stavku, živahnom i cvrkutavom, gotovo prijetvorno veselom, prerasta u pravo nadmetanje između violončela i pratnje, s puno strastvenog i virtuoznog muziciranja, na obje strane.
Nakon pauze, nježna i romantična minijatura "Romanca za gudače" Jeana Sibeliusa - oplemenjena je opojnim i slatkim mirisom bijelih ljiljana koji se razlio sa svečano okićenih crkvenih oltara, prizvala je romantiku tople ljetne večeri pod zvijezdama.
Posebno nas je zanimala izvedba "1. gudačkog kvarteta" Josipa Štolcera Slavenskog. Ovaj nedovoljno poznat hrvatski skladatelj, kojem su posvećene ovogodišnje OGV, upravo je s ovom kompozicijom privukao pažnju glazbene javnosti i ostvario prvi značajniji europski uspjeh pobijedivši na natjecanju njemačkog festivala suvremene glazbe - Glazbeni dani u Donauenschingenu. Ugledni žiri koji su činili i Franz Schreker te Arnold Schönberg, između 250 komornih skladbi upravo je ovu odabrao za izvedbu na festivalu, a uspjeh kod publike osigurao je Štolceru ugovor s poznatom izdavačkom kućom Schott. U "reduciranom" sastavu talijanski su solisti formirali gudački kvartet s E. Dindom na violončelu i bacili se na interpretaciju ovog famoznog dvostavačnog kvarteta. Josip Štolcer, porijeklom iz Čakovca, svom je imenu tek naknadno pridodao "Slavenski", a ovaj kvartet možda najbolje objašnjava zašto. Prvi stavak pod nazivom "Pjevanje" započinje harmonično i donekle melankolično, no već nakon nekoliko trenutaka raspada se u nešto nepovezano i nerazumljivo, simulirajući možda jezike naroda bivše Jugoslavije. Svaki instrument svira neku svoju melodiju, tvrdoglavo i slavenski svojeglavo - baš onako kako mi to i inače radimo - ne popuštajući drugome, a opet u istom raspoloženju i s istim turobnim ishodom. Međutim, mi Slaveni u igri i veselju smo svi složni, kao jedan, pa tako u drugom stavku, pod naslovom "Igranje" (poznat također i kao "Jugoslavenski ples") u veselom, gotovo svečarskom, raspoloženju dolaze do izražaja harmonije posuđene iz folklora. Slavenski napušta rodno Međimurje i u svoju glazbu ugrađuje prepoznatljive elemente narodne glazbe s područja cijele Jugoslavije.
Da se radi o kompliciranom djelu, s kojim su se borili da ga shvate i interpretiraju, bilo je očito iz izraza lica glazbenika, međutim publika je bila vrlo zadovoljna i nagradila ih je golemim pljeskom.
Gioacchino Rossini popularni je talijanski skladatelj XIX. stoljeća poznat po veselim opernim arijama, poput teme iz Seviljskog brijača, a manje je poznat njegov opus salonske glazbe, kojoj se posvetio tek potkraj života. Iz zbirke "Grijesi starosti", "I Solisti di Pavia" odabrali su kompoziciju "Suza", izvorno napisanu za violončelo i glasovir. Enrico Dindo se na violončelu potpuno razgolitio, cijedeći iz glazbala tugu u golemim količinama. Da li graške znoja ili suze, ali i publika je vadila rupčiće i krišom brisala lice.
Neki koncerti obiluju romantikom, a ovaj je obilovao tugom i melankolijom, pa tako skladba izvedena na bisu - Astor Piazzola: "Oblivion" (Zaborav), sjetna i tugaljivi tango u kojem su, uz violončelo, do izražaja došli i solisti na violini i solistica na violi. A drugi bis, jer tražili smo još, izveo je Enrico Dindo samostalno, poklonivši nam stavak Vivaldija.
Sve u svemu, jedan lijep i melankolijom bremenit koncert. "I Solisti di Pavia" predstavili su se kao vrsni glazbenici, te privukli pažnju na Paviju, kao grad umjetnosti.
