Velika se slikovna povijest Lošinja brižljivo čuva na 6900 kilometara udaljenosti od mjesta svog odigravanja, a njen je čuvar Franko Neretich, otočanin koji je svoj novi dom našao u dalekom New Yorku...
Pet dana u studenom, Neretich je proveo u svojem zavičaju, s važnim povodom - predstavljena je knjiga "Prvih pedeset godina turizma na Lošinju", raskošna monografija u kojoj je sudjelovao ustupanjem osamstotinjak starih razglednica i fotografija iz svoje peterostruko brojnije arhive, ilustriravši time tekst Rite Cramer Giovannini.
"Najgore je kad stare fotografije stoje u ladicama i kutijama, bez naznake godine i prikazanih osoba, pa da završe u smeću kada umru oni koji su ih čuvali", ovom prilikom naglašava Neretich, pomalo osuđujući one kolekcionare koji svoje zbirke drže samo za sebe i teška ih srca pokazuju javnosti.
Gdje je sve počelo? Neretich je porijeklom iz stare lošinjske obitelji Neretvić, pristigle u XVI. stoljeću iz neretvanskog kraja. Neretvići su bili pomorci (jedna od najstarijih grobnica, iz 1702. godine, u župnoj crkvi u Velom Lošinju pripada ovoj obitelji), u međuvremenu je prezime "pojednostavljeno" i dobilo današnji oblik.
Franko je rođen 1949. u Malom Lošinju, s tim da je po jednoj strani obitelji porijeklom s Ilovika, te je kao dijete nekoliko puta selio s Lošinja na Ilovik i obrnuto. Poput svojih predaka, i on je naumio postati pomorac, te je krenuo u Pomorsku školu i pritom stjecao prva pomorska iskustva kao mornar na izletničkom brodu "Devin" u vlasništvu poduzeća "Progres".
Iz ekonomskih razloga, njegova je obitelj 1967. godine, kada je išao u drugi razred srednje škole, napustila domovinu. Činjenica da je otac služio talijansku vojsku pripomogla je u smještaju u tabor blizu Rima, odakle je obitelj nakon šest mjeseci krenula u željeno odredište, New York, stjecište došljaka iz različitih krajeva svijeta, pa tako i s Jadrana.
"U New Yorku bi me pitali otkuda sam. Kada bih im rekao za Lošinj, to im nije mnogo značilo, ali za Lussin su čuli. Prisjetili bi se kako su radili za Lošinjane, znali za jedriličarske uspjehe našeg Straulina. Tako sam počeo uviđati važnost Lošinja i polako se zainteresirao za njegovu povijest", govori nam Neretich, kombinirajući pritom standardni hrvatski, hrvatske i talijanske otočne dijalekte, ubacujući i fraze engleskog naučenog u Americi.
Ipak, ključnu ulogu odigrao je Neretichev rođak Nicolo' Juranić. Za posjeta starom kraju, često je odlazio k njemu i razgledavao njegove kolekcije knjiga i fotografija, uglavnom prikupljene od Lošinjana koji su odlazili s otoka nakon II. svjetskog rata. Po Juranićevoj smrti, kolekciju je naslijedio Neretich. "Time je počela ova moja kolekcionarska bolest", autoironično će, pa dodaje: "Kada je moj otac umro, a kako ja nemam djece, odlučio sam sačuvati nešto za budućnost."
Specijalizirao se za južni dio otoka Lošinja, pa je već i Ćunski van njegovog interesa, te za Ilovik, Susak i Unije, te Premudu, Silbu i Olib. Najstarija prava fotografska razglednica u kolekciji, s motivom Rive u Malom Lošinju, datira iz 1894. godine. Ovdje nisu ubrojene starije razglednice, u tehnici grafike. Novije ga razglednice toliko ne zanimaju, tako da kolekcionarski interes završava približno sa sredinom šezdesetih godina.
Internet je dao novu dimenziju Neretichevom hobiju. Tako je stupio u kontakt s redakcijom lista Lošinjana koji žive u Trstu, "Lussino", ondje objavio neke svoje priloge i s umirovljenom profesoricom Ritom Cramer Giovannini dogovorio objavljivanje zajedničke knjige. Na relaciji New York - Trst, stvarano je ovo opsežno izdanje.
"Uhvatili smo se teme turizma, a nismo htjeli zastave, politiku i navijanje za neku od strana, nego isključivo podatke - godine, ime graditelja objekata, namjenu", pojašnjava Neretich, koji je profesoricu uživo upoznao tek na dan predstavljanja knjige - prošlog petka u Trstu!
Prvo je izdanje na talijanskom i engleskom jeziku, u planu je i hrvatska, eventualno hrvatsko-njemačka inačica, no dosta ovisi i o ovdašnjim financijerima projekta. U međuvremenu, s lokalnim zaljubljenikom u povijest, Nikolom Andrijčićem, Neretich planira pokrenuti web-stranicu na kojoj bi se objavljivale skenirane stare razglednice i fotografije Lošinja - posao već započet na jednom internetskom forumu.
Kolekcionarski hobi pomalo u sjeni ostavlja druge Nereticheve aktivnosti - sada je umirovljenik, a ranije je radio razne ugostiteljske poslove, da bi potom pokrenuo vlastitu firmu za opskrbu restorana voćem i povrćem, pod nazivom "Soprano". Naziv je uzeo iz svijeta glazbe, iako se nameće asocijacija na popularnu američku seriju o mafijašima, snimljenu kasnije. Jedno Neretichevo djelo već je poznato otočanima - autor je teksta pjesme "Lumin" na čakavici otoka Ilovika, a koju je Đani Maršan pjevao na Melodijama Istre i Kvarnera 2003. godine.