Prvi put nakon naprasnog odlaska s Lošinja prije 77 godina, otoku svojeg najranijeg djetinjstva vratila se Barbara Bandler Steinmetz, kći svojedobnih vlasnika starog hotela "Alhambra"...
Sada osamdesetogodišnjakinja, živi u američkoj saveznoj državi Colorado, a na Lošinj je došla prvi put nakon 1939. godine. Do tada, a od 1927. godine, njen otac Samuel Alexander Bandler, iz budimpeštanske obitelji židovskog porijekla, bio je vlasnik i direktor hotela "Alhambra". Hotel je radio sezonski, a ovdje su dolazili gosti iz raznih zemalja srednje i zapadne Europe. Dolazili bi brodovima u lošinjsku luku, a potom kočijama na Čikat. "Moj otac je 1928. godine u Mađarskoj, na stepenicama zgrade bolnice, upoznao svoju buduću ženu Margaritu Vamosi. Nedugo zatim ju je zaprosio, ona je tražila da joj da još malo vremena, no požurivao ju je - zbog sezone - te su se brzo vjenčali!", prepričava nam naša sugovornica detalj iz obiteljske povijesti.
"Sjećam se hotelske zgrade, kristalno čistog mora i borova nagnutih prema moru", prepričava gospođa Barbara, koja je doduše rođena u Budimpešti, ali je Lošinj bio njeno prvo pravo prebivalište.
Za stvaranje dubljih sjećanja nije bilo vremena. Naime, Lošinj je bio pod talijanskom okupacijom, a Italija je počela provoditi rasni zakon, zbog kojega su posve obespravljeni Židovi koji su u Italiju doselili nakon 1919. godine. Iako se Bandler pismima obraćao svojim utjecajnim hotelskim gostima, u nadi da će mu pomoći u preseljenju u neku od zapadnoeuropskih zemalja, pomoći nije bilo. Procijenivši da u Mađarskoj zbog slične političke klime više nema što tražiti, teška srca Bandleri napuštaju Lošinj i odlaze na tada još neokupirani jug Francuske, u Nicu, gdje su proveli pola godine. Kako je nacistička Njemačka preuzimala kontrolu nad Francuskom, morali su poći dalje. Na konferenciji u Évianu, zapadne države pokušale su međusobno dogovoriti ravnomjerniji smještaj protjeranih Židova. Samo su Dominikanska Republika i Kostarika pristale povećati kvote, pa su preko Španjolske Bandleri u svibnju 1941. godine krenuli u Dominikansku Republiku, karipsku otočnu državu, posljednjim putničkim brodom koji je krenuo iz ratom zahvaćene Europe.
Priča teče dalje: "Samo nas 400 je stiglo do Kariba. Kako smo svi bili iz učenih građanskih obitelji, uvjeti na Karibima za nas su bili teško podnošljivi, a mnogo njih oboljelo je od tropskih bolesti. Ondje je moja majka oboljela, te smo morali potražiti novi smještaj u planinama, odselivši na otočni vrh Pico Duarte, gdje je očevo iskustvo vođenja hotela dobro došlo, te je počeo raditi kao voditelj hotela-lječilišta. Moja majka je kuhala i naučila domaće žene za njih nepoznatoj srednjoeuropskoj kuhinji. U tom naselju bili smo, uz katoličkog svećenika, jedini bijeli ljudi". Barbara i sestra Annamaria pošle su u školu kod časnih sestara. Naime, otac je pisao predstojnici škole, koja im je odgovorila da može primiti djevojčice, pod uvjetom da sudjeluju u svim vjerskim obredima, a ona je obećala da nitko drugi u školi neće saznati da su Židovke.
Nakon završetka II. svjetskog rata, Bandleri su bez poznavanja engleskog jezika preselili u SAD, najprije u Boston, potom New York, a dulje su se zadržali u Detroitu, gdje je otac također radio u ugostiteljstvu. Sestra Annamaria posjetila je Lošinj 1961. godine, za putovanja raznim europskim zemljama, ali Barbara je iz raznih razloga uvijek odgađala povratak na otok. U doba suvremene tehnologije, pomogao je internet - napisala je e-mail upravi današnjeg hotela "Alhambra", rekonstruiranog nedavno iz temelja na mjestu onog podignutog 1912. godine, te je tako zatvoren krug.
Uspoređujući patnje svog naroda s aktualnom dramom izbjeglica iz Sirije, gospođa Bandler Steinmetz rado prepričava svoju životnu priču kao upozorenje mlađim generacijama.
Ovih dana, na Lošinju je prate kćeri Monica i Julie. One za otok znaju samo iz priča, a za njihovu su majku šetnje Čikatom ostvarenje maštarija i oživljavanje priča iz toliko često seljenog obiteljskog doma.