Nakon osvajanja zlatne olimpijske medalje u Brazilu, te dočeka u Zadru za koji je vezan sportski i Cresa za koji je vezan korijenima, jedriličar Igor Marenić nekoliko je dana uživao na svom otoku, što smo iskoristili za razgovor, nakon što su se dojmovi slegli...
Kakvi su dojmovi nakon fešte u Cresu, a što na događaj kaže kolega Šime Fantela?
- Cijela fešta je bila fenomenalna. Krenuli smo iz marine na najljepšoj creskoj barci, a ulazak u porat je bio sjajan, s paljenjem baklji, kako smo ulazili. Kada smo se popeli na pozornicu, iznenadilo me koliko se ljudi okupilo i mislim da ni na Semnju ne bude toliko ljudi. Šime je bio oduševljen, kao i naših desetak članova ekipe pristiglih iz Zadra. Rekli su da se vidi da je fešta napravljena od srca i da se cijeli grad pridružio, i veseli to što su se ljudi sami javljali i pitali mogu li pomoći u organizaciji.
Ponašaju li se ljudi sada drugačije? Bilo je i ranije velikih rezultata, poput zlatnih medalja na svjetskim i europskim prvenstvima i Mediteranskim igrama - kako su tada izgledali dočeci?
- Svjetsko prvenstvo je u sportskom smislu jače od Olimpijskih igara, ali Igre su događaj koji se gleda puno drugačije. Ipak je to najveći sportski događaj na svijetu, a prate ga, htjeli ili ne, i oni koji inače ne prate sport. Dočeci u Zadru i Cresu i nama su pomogli da shvatimo što smo postigli. Kada smo osvojili Svjetsko prvenstvo, na dočeku u Zadru bilo je oko 400 ljudi. I tada je bilo izvrsno, ali tamo su bili ljudi koje poznajemo, obitelj i zaljubljenici u sport. Ovo sada bilo je nešto posebno. Ljudi ranije nisu ovako reagirali - sada su svi jako srdačni i čestitaju, svi koji me prepoznaju.
Vratimo se na regatu u Rio de Janeiru. Tijekom natjecanja sportaš obično prepozna trenutak konačne pobjede - u kojem plovu ili trenutku je to bilo u vašem slučaju?
- Da će biti zlato, vidjeli smo u drugoj dionici plova za medalje, kada su se Australci i Grci odlučili za lijevu, lošiju stranu regatnog polja i u tom trenutku smo bili svjesni što se dogodilo. Čak smo u zadnjoj krmi pokušali prijeći dvije posade koje su tada bile ispred nas. U zadnjoj 'mezanavi' rekao sam Šimi da je to to, ali on je tek u cilju 'otpustio kočnicu'. Tijekom cijele regate bili smo puni samopouzdanja, od prvog plova. Ni na jednoj dosadašnjoj regati nismo bili ovako opušteni, jer smo uoči regate odradili stvarno dobar posao i stekli sigurnost u našu brzinu, koja proizlazi iz raznih elemenata broda i naše tehnike, a čime smo prije regate bili vrlo zadovoljni. Inače, po brzini nismo bili među top-posadama, dijelom i zbog budžeta. Bili smo u prvih deset, ali još nikada u prve tri posade po brzini. Sada smo bili sigurni u tehniku i u svu opremu koju smo izabrali za regatu.
Prije Igara govorilo se o rizicima u Rio de Janeiru, kako zdravstvenim, tako i sigurnosnim, te o organizacijskim manjkavostima. Kako je bilo u praksi?
- Od tih rizika, puno veći problem bio je onaj organizacijski. Kada smo prošli put boravili u Riju i unosili opremu, gumenjak i naš brod s rezervnim jarbolom i kutijom alata, u olimpijsku marinu, praktički nas nitko nije ni pogledao, što znači da smo mogli donijeti i odnijeti što smo htjeli - sigurnosni propusti su bili veliki. 'Boat park' uopće nije bio osiguran i svatko je svakome po brodovima mogao raditi što je god htio. Cijeli taj prostor je bio mali, sve je bilo skučeno.
Na čistoću mora i zika-virus nismo mogli utjecati. Znali smo da će biti prljavo, jer je bilo tako i prije dva-tri mjeseca, kada smo bili ondje na pripremama. Zika-virus nas nije brinuo, iako su nas komarci boli svaki dan. Simptomi kod muških su bezazleni, poput onih gripe. Sada slijedi testiranje, ali još nismo čuli ni za jedan slučaj zaraze među sportašima.
Što se tiče sigurnosti, bilo je prisutno toliko vojske i policije, da sam se osjećao potpuno sigurno, kao nikada do sada. Za vrijeme Igara nisam čuo nijednu priču o pljačkama i sličnim problemima.
Je li bilo susreta s drugim sportašima, i tko vas se najviše dojmio? Jeste li uspjeli pogledati druga natjecanja?
- Nismo uspjeli vidjeti ništa. Bili smo u našem apartmanu, sami kuhali i spremali se i tamo je dolazio naš fizioterapeut, tako da smo bili izolirani. Jedino sam uspio otići na otvaranje, no i tamo smo većinu vremena čekali u dvorani kraj stadiona, dok je trajao zanimljiviji dio programa. Koliko je to trajalo, dovoljno govori to da smo pobjegli za vrijeme otvaranja i kada smo se vratili u apartman i uključili TV, još je trajao mimohod sportaša; upravo su na teren ulazili Turci. Drago mi je da sam to vidio, ali i da sam na vrijeme pobjegao, jer je za sportaše otvaranje dosta naporno.
Najavili ste odmor, što slijedi? Imate li već u planu neki sljedeći nastup?
- Nemamo planove za neki budući nastup. Kao osvajači olimpijske medalje, dobili smo poziv za finale Svjetskog kupa u Australiji u prosincu i platili bi nam put, no ne i smještaj i prijevoz broda. Previše smo sredstava ove godine potrošili, a to natjecanje nam nije toliko bitno, pa mislim da ćemo to preskočiti i da ove godine više nećemo nastupiti u ovoj klasi. Imat ćemo dva nastupa na krstašima naših turskih sponzora, radi uspostavljanja dobrih kontakata za budućnost.
Možete li uopće dalje ovako, s obzirom na materijalno stanje? Postoji li mogućnost prelaska u profesionalne posade, van olimpijskog jedrenja, je li već bilo razgovora i ponuda nakon Rija? Kakav vam je status u Ministarstvu obrane? Ili pak slijedi odlazak u druge vode, prema fakultetski stečenim zvanjima?
- Sve ovisi o tome hoće li se što promijeniti u narednih par mjeseci. Do sada smo bili bez stalnog zaposlenja, mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, bez staža, bez mogućnosti podizanja kredita, tako da situacija nije sjajna. Gradonačelnik Zadra nam je obećao stanove, što bi bilo jako dobro, jer bi nam pomoglo za dalje. S Ministarstvom obrane se izjalovilo, u statusu smo pričuve, imamo naknadu/stipendiju, ali ništa drugo, i tako već godinu i pol.
Nismo još imali razgovore nakon Igara, a ima mnogo zanimljivih klasa i natjecanja u kojima se može profesionalno jedriti, ali nismo još dobili konkretne ponude, dijelom i zato što smo iz Hrvatske, a u tim krugovima se Anglosaksonci drže kao zatvorena skupina. Znamo puno ljudi u tim krugovima, koji nam rezultatski nisu niti blizu. U Hrvatskoj nemamo veliku scenu krstaša, niti one-design krstaša.
Za sad se ne vidimo u zvanjima s fakulteta, ali su nas roditelji s razlogom forsirali da završimo fakultete, a i mi znamo gdje živimo. Ne bih to volio, ali ako bude trebalo, 'izvući' ću diplomu.
Na dočeku u Cresu, spomenuo si novosti u creskom jedrenju, ulazak u školski program. Što znaš o aktualnom trenutku JK "Reful"?
- S klubom nemam previše veze, dijelom i zato što sam rijetko na otoku, a dijelom i zato što me nisu previše kontaktirali. Jučer sam bio na treningu pozdraviti klince, pokazati im medalju da ih motiviram. Da je meni netko prije dvadeset godina pokazao olimpijsku medalju, sigurno bih bio zadovoljan, tako da znam da ih je to razveselilo.